Jadno je lipo živit na škojima – rekli bi Blaćani s tim da ovo ‘jadno’ na njihovu dijalektu znači ‘puno’. I nisu falili. Puno je lipo. No, da se razumijemo i ova riječ na književnom jeziku ispravnog je značenja – jadno je živjeti na hrvatskim otocima.
Svakome bodulu koji je ondje proveo vijek - od kolijevke pa do groba - trebalo bi pred smrt dodijeliti medalju narodnog heroja sa zlatnim lancem.
Kad se premijer izruguje
Ne samo što je pusto, što nema posla, što se ništa ne proizvodi, što se zatvaraju škole, što su sve namirnice u butigama skuplje, što svako misto svoga feudalca ima, što su cijevi preuske za navodnjavanje i što nestane struje kad zagrmi, a slomljeni imaju neviđenu povlasticu leta do kopnene bolnice u vojnim transportnim helikopterima, nego ih još i sprdaju.
Najčešće velikodostojnici poput našeg premijera koji navrati ljeti na di koji od 49 otoka pa zaključi kako je tamo lijep život. Po onoj metropolitanskoj špranci o životu na moru: ništa ne radite, toplo je, pečete ribu na gradele, močite guzice u čistome moru i mekećete uz gitare pod palmama.
A ti naši otoci samo koji tjedan kasnije pretvaraju se u izolirane kazamate, s di kojim starcem i živošću u sezoni branja maslina kad dođu dica iz grada. Na 49 naseljenih naših otoka živi ravno 132 tisuće stanovnika, najviše na Krku 17 tisuća, najmanje na Budikovcu - jedan stanovnik. Koliko je tamo dobro svjedoče statistike prema kojima se recimo sa Zlarina od 1869. kad je ondje živjelo tri tisuće bodula, broj stanovnika smanjio ravno deset puta, na današnjih tristotinjak!
Jedina važna povlastica koju boduli imaju jest besplatna otočna karta na “Jadrolinijinim” trajektima, pa se broj stanovnika otoka prividno povećava jer se mnogi vikendaši prijavljuju tamo. I to je kao krimen s kojim se valja obračunati. A nije! Nego bi svim vikendašima trebalo dati povoljniju trajektnu kartu, jer bi u Vladi trebali biti sretni da na otoke izvan sezone uopće netko dolazi. Potrošit će koju kunu u dućanu i kafiću, obnoviti masline, skočit će cifre brojilima za struju i vodu. Već time se otocima čini dobro.
Status vikendaša, naime, nije izjednačen s ostalim hrvatskim građanima ponajprije zbog njihove ludosti što su obnovili starinu ili izgradili kuće na otocima. I time načinili fatalnu grešku jer nisu gradili negdje uz obalu ili u Zagori. Spomenimo samo trajektne karte: žele li automobilom do Supetra ili Rogača, povratnu kartu će platiti 320 kuna, ako idu do Visa 740 kuna, do Staroga Grada 636, do Vele Luke i Ubla na Lastovu 1060 kuna! Samo za poć i vratit se!
Lastovskih deset tisuća
Za deset vožnji godišnje - od ukupna 52 vikenda - šoltanski vikendaš će platiti 3200 kuna, viški 7400 kuna, a lastovski 10.600 kuna! Pa koji su to iznosi ljudi moji, koliko je to rezervoara goriva, novca koje ne bi potrošili da im je starina u imotskom, sinjskom ili makarskom kraju.
I sad recite – je li to pošteno, imaju li se oni pravo voziti kao ostali do kuće nego su prisiljeni torbetine, vrićetine ili kućanske uređaje potezati kao tovari!? Naš vlaški ili primorski vikendaš lipo sidne u nakrcani tonobil, parkira kraj kuće, vozika se di oće i vrati se kad oće doma. A ovi s otoka? Jadno je skupo pokušati na škoje doći ljudski.