Miko Tripalo vraća se u rodni grad

Premijera prvog nastavka HRT-ova dokumentarca "Tripalo" održana u nepopunjenoj dvorani gradskog kina povod je još jednog preispitivanja odnosa Sinja i Sinjana prema Anti Miki Tripalu, izdanku sinjske aristokratske zemljoposjedničke obitelji i jednom od najznačajnijih hrvatski političara 20. stoljeća. Mika Tripalo je čovjek koji je imao sve, previše za sebe i svoja pokoljenja, ali se odrekao svega što je imao da bi imali i drugi. Ako se za Hrvatsko proljeće kaže da je bilo sjeme demokracije iz kojega je iznikla višestranačka Republika Hrvatska jedan od glavnih sijača toga sjemena bio je upravo Mika.

Iako su, kako svjedoči Mikin brat Aleksandar Sašo, djeca u obitelji Tripalo aristokratski odgajana Mika se izdvajao, družio s kim je sam htio. Tako se kao učenik klasične gimnazije, gdje su ga roditelji upisali radi popravljanja odnosa sa sinjskim franjevcima, inficirao komunističkom idejom. Stajući fizički u obranu slabijih zaradio je isključenje iz škole što mu je donijelo "uputnicu" za bijeg u partizane. A da u šumu ne dođe goloruk pokupio je svo oružje i vojne karte iz stana generala-zapovjednika talijanskih snaga u Sinju koji je stanovao u dijelu Mikine obiteljske kuće.

"Taj general bio je dobar čovjek", kazao je Tripalo prisjećajući se toga događaja, jer nije poduzeo ništa protiv članova njegove obitelji, a uz to je zajedno s Mikinim ocem tajno slušao radijske vijesti BBC-a.

Odlaskom u partizane 1942. godine Ante Mika Tripalo fizički je napustio Sinj u koji se vraćao rijetko, tek kad su mu dopuštale dužnosti. Postao je visoki politički dužnosnik, predsjednik Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), potom sekretar (tajnik) Gradskog komiteta Saveza komunista Hrvatske(SKH) Zagreba, Izvršnog komiteta SKH, a od 1969. godine i član Predsjedništva i Izvršnog biroa Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije. Između Ante Mike Tripala i Josipa Broza Tita bila je razvijena posebna ljubav i međusobno uvažavanje. Tripala se ispod glasa znalo spominjati Titovim nasljednikom.

A onda se dogodilo Hrvatsko proljeće kroz koje je, kao jedan od vođa, Mika zagovarao demokratizaciju te veću ekonomsku samostalnost i ravnopravnost republika. Slijedi sjednica Predsjedništva SKJ u Karađorđevu na kojoj je Mika uklonjen sa svih političkih dužnosti i umirovljen. Vraća se u politiku 1990. kao jedan od vođa Koalicije narodnog sporazuma. Zatim sa Savkom Dabčević Kučar osniva Hrvatsku narodnu stranku. Od 1993. godine je zastupnik u Hrvatsjom saboru, među osnivačima je Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i predsjednik zaklade Otvoreno društvo – Hrvatska. Umro je 11. prosinca 1995. godine.

Građani Sinja i Cetinske krajine bili su tijekom Hrvatskog proljeća veliki i glasni sljedbenici politike Mike Tripala. Ni približno toliko nisu ga slijedili 1990. godine kada su se okrenuli HDZ-u i dr. Franji Tuđmanu. Poslije Mikine smrti ovaj Sinjanin sve više se vraćao u svijest ljudi alkarskog grada. Posebno u kontekstu usporedbe Mike koji je imao sve i svega se odrekao u korist drugih za razliku od novopečenih veličina koji su došli gologuzi, a onda su grabežom postali bogatuni pretvarajući masu u sirotinju. Možda su upravo takvi, odnosno politika iza koje su se skrivali, "zaslužni" što se Miki Tripalu njegov rodni grad nije odužio spomenima na primjereni način. Teškom mukom dobio je jednu uličicu od kojih 60-ak metara dužine, sporednu da sporednija ne može biti. I spomen-ploču na rodnoj kući. Spomen-bistu ni slučajno.

Ipak, vremena se mijenjaju. I odnosi Sinjana prema ljudima. Pa tako i prema Miki. Makar je na premijeri prvog dijela dokumentarca "Tripalo" nemali broj stolica kino-dvorane ostao nezauzetima činjenica je da bi toliki broj nazočnih prvih godina poslije Mikine smrti bio nezamisliv. Stiže vrijeme kada će se Mika vratiti u rodni grad koji će ga prigrliti kao svog velikog sina i odužiti mu se dolikujućim spomenom.

Okolnosti se mijenjaju. U pozitivnom smislu. Na što sam kao Sinjanin iznimno ponosan. Možda bi kino bilo punije da je bila bolja promodžba. Veseli me što su nazočili oni mlađih generacija i svih političkih opcija – kaže Stipe Maganić, predsjednik sinjske Podružnice HNS-a i nastavlja : Sinj se tome hrvatskom velikanu nije odužio. Sramota je koju mu je ulicu Grad dao. Mika Tripalo bio je, uz ostalo, sinonim antifašizma. Možda je upravo to u političkom ozračju koje je vladalo u Hrvatskoj prije 15-ak godina pridonijelo njegovu minimiziranju. Mika je zaslužio primjerenu ulicu i bistu na primjerenoj lokaciji. Klub vijećnika SDP-HNS pokrenut će takvu inicijativu u Gradskom vijeću Sinja – zaključuje Maganić.

Sinj se politički i što je još važnije demokratski osvješćuje. Koalicija Preporod 2005. godine smjenom HDZ-a s vlasti u Gradu unijela je, uza sve svoje mane, novi vjetar u politički Sinj. Sigurna sam da bi prije 10-15 godina na premijeri filma o Miki u kino-dvorani okupljene mogli prebrojiti na prste. Sada je u dvorani ipak bilo oko 300 ljudi. Da se ljude bolje obavijestilo odaziv bi sigurno bio veći. Tada je na Mikinoj rodnoj kući otkrivena spomen-ploča. Ulica, koja mu je dodijeljena kasnije, nije primjerena, a naša inicijativa za bistu nikako nije prolazila. Mika je bio preveliki simbol antifašizma i nekima koji su odlučivali takav je smetao kaže Nataša Poparić, dugogodišnja bivša predsjednica sinjskog SDP-a. Sadašnji predsjednik te stranke Stipe Jadrijević Cvrlje najavljuje kako će SDP ponovno inicirati da se Sinj Miki primjereno oduži. Ulicom i bistom. Ali ne s bistom koja bi bila uz biste nekih drugih koje također predlažu, a koji su bili pripadnici fašističkih snaga.

Ivo Dalbello zvani Dugi osobno je, još iz dječačkih dana, poznavao Miku Tripala. Ovaj Sinjanin, koji je živa enciklopedija alkarskog grada, nezadovoljan je dosadašnjim odabirima bista postavljenim sinjskim velikanima. U perivoju Šetališta Alojzija Stepinca su četiri biste: fra Joze Ante Solde, Dušana Žanka, Dinka Šimunovića i Stipe Gunjače.

Ja sam svojevremeno napravio popis osoba kojima bi se Sinj trebao odužiti trajnim spomenom, pa i bistom. Gdje su Mirko Božić, Šime Jurić i fra Ivan Marković koji su nam ostavili kapitalna knjižna djela. Jedan od prvih sinjskih načelnika Vicencije Buljan darovao je Gradu zemljište za Đardin i vlastitim je novcem gradio put prema Vagnju. Tu su braća Marko i Vice Buljan, najdugovječniji alkarski vojvoda Vice Grabovac i toiko drugih uključujući svakako Miku kao jednog od najistaknutijih – veli Dalbello.

Dugi nam je ispričao i kako je Viteško alkarsko društvo 1983. godine kupilo Mikinu rodnu kuću u kojoj je od tada sjedište sinjske viteške udruge:

Mika i njegov brat ovlastili su svoju majku da proda kuću. Kada se pročulo da se kuća prodaje jedan sinjski pekar ponudio je puno veći iznos od Viteškog alkarskog društva. Mikina i Sašina majka odbila je ponudu toga pekara i za puno manje novca prodala kuću VAD-u. Uz to je VAD-u darovala pripadajuće dvorište s pomoćnim zgradama.

Bista Mika Tripalo ima bistu u rodnom gradu. Ali u privatnom posjedu. Jedan od vodećih hrvatskih poduzetnika kupio je od Mikinih rođaka njihovu kuću, vilu, i uredio je u ladanjsku. Ispred ulaza u vilu, balature, postavljena je Mikina bista. Obnovu kuće posvetio sam Anti Miki Tripalu koji mi je bio politički uzor, kazao je tada Roglić.