Malo tko je to primijetio: u gluhoj noći s utorka na srijedu svi su hrvatski otoci nakratko potonuli nekoliko centimetara u more, Vis i Hvar čak cijeli pedalj.
S prvim zrakama sunca opet su se podigli i nastavili po starom.
Izdajničke slane kapi brzo su ishlapile s kamenih obraza, sezona je, valja raditi i zaraditi za praznu, opustjelu i čemernu škojsku zimu.
Malo tko je, velim, primijetio kako su se otoci te noći poklonili da posljednji put pozdrave odlazak jednoga od njih.
U noći s utorka na srijedu, naime, otišao je Zoran Franičević, čovjek otok, poseban i zaseban, najbolji prijatelj kojeg su hrvatski škoji imali među ljudima.
Otpali planovi
Otišao je i vrstan novinar, jedan od rijetkih preostalih s velikim “N”, hodajući sinonim za deadline, i kao ingeniozni urednik i kao najiščekivaniji suradnik. Umro je Frane, i to sa samo 52 godine!
Prvi put pišem nekrolog prijatelju i nekako se slabo snalazim u tome. Ne znam bih li mu nabrajao biografske podatke, profesionalne vrhunce, anegdote, planove...
Bože dragi, kakvih smo sve planova imali! Svi su, naravno, bili njegovi, a ja sam se, s drugima, samo oduševljavao...
Sad nam od svega toga ostaje tek da na zimu, po moru četiri do pet (kakvo je uvijek bilo dok smo radili “Otoče, volim te”) svi skupa odemo na neki škoj na kojemu smo već bili - ili još bolje, na neki iz neostvarenih planova! - pa da napravimo pravu oproštajku.
Žan, Max, Grof, Gego, Vuk, Puko, Karmen, Maja, Tovareća... i svi mi ostali iz Zoranove pratnje nadamo se da i tamo kamo je otplovio ima i novina i radija i otoka na kojima nije baš sve kako bi moglo biti i zadružnih domova za organiziranje okruglih stolova, radionica i žestokih svirki.
Jer, na kraju krajeva, treba misliti na budućnost, a za sve nas koji smo još tu jednako vrijedi onaj zadnji stih iz Žanove pjesme:
“a partenca sve je bliže, suza kliže...”
Doviđenja Zorane, i daj, sad bar imaš vremena i mira, pronađi nam nekog jakog sponzora!
renato baretić