Koliko puta ste se ritualno udarili dlanom po čelu, čitajući u novinama kako se neki, kako se to u suvremenoj antropološkoj sociologiji kaže, „naše gore list“ obogatio nekim blesavim, sasvim slučajnim otkrićem, poput onoga Ličanina što je izmislio izmjeničnu struju, ili - posljednji slučaj - Zagrepčanina Marka Nožića koji je namlatio pare shvativši kako su obični, bijeli jednokratni papirnati podmetači u studentskim menzama zapravo bjanko čekovi za oglašavanje velikih kompanija.
Čelo vam pomodrilo od propuštenih čistih, stopostotnih šansi da se obogatite preko noći. Samo se trebalo prvi sjetiti. Poput onoga drugog naše gore lista što je veliki novac zaradio na sjevernom kraju svijeta, u hladnom Sibiru. Doduše, tamo je noć malo duža, polarna, pa mu je bilo lakše. Ali i toga se trebalo sjetiti.
Do prije koju godinu taj je tip radio u Splitu kod strica mesara, ali došla kriza, ljudi prestali jesti meso, i naš junak u očaju prihvatio tegobnu bauštelu u dalekoj Rusiji. Za tisuću-dvije eura smrzavao se na gradilištu neke istraživačke stanice na minus trideset, radio po cijeli dan, a dan tamo šest mjeseci.
I tako polarnim danima, polarnim mjesecima, bio je na ovoliko da odustane od svega, dok jedne polarne noći nije na ruskoj televiziji zapiljio u dokumentarac o fenomenu sibirskih mamuta, golemih dlakavih predaka današnjih slonova što su prije desetak tisuća godina zagonetno skončali u vječnom ledu i tako netaknuti dočekali krajem pretprošlog stoljeća istraživače i znanstvenike carske akademije iz Sankt Peterburga.
Goleme zvijeri
Tamošnji su seljaci - kazuje spiker, a našoj se gori listu čeljust objesila od nevjerice – šokiranim ruskim akademicima pričali kako je meso mamuta tako dobro sačuvano da ga oni, začinjenog maslacem, sve u slast jedu. Toliko je tih golemih zvijeri bilo u ledu Novosibirskog otoka da je to među urođenicima bila zapravo uobičajena hrana. Sve u svemu, prostrani je Sibir bio golemi zamrzivač s tisućama izvanredno sačuvanih mamutskih lešina. Tako je otprilike rekao i spiker, i naše gore listu tu se upali lampica.
- Gasi tu lampicu, spavamo, veljača je! – dobacio mu neki ruski mazgov, a naše gore list, ne čekajući ni časa, usred polarne noći nazvao u domovinu naše gore deblo – stric mu, ne znam jesam li vam to rekao, bio mesar – da ga pita postoji li u Hrvatskoj neki zakon koji kaže koliko smrznuto meso mora biti staro. Da ne duljim priču, već za koji mjesec stigla iz daleke Rusije prva tri šlepera izvanredne, jeftine ruske govedine.
- Šta je ovo, bog te ubijo?! – rogobori u mesarnici njegova strica neka sirota starica što je naumila svome čoviku za ručak napraviti goveđu juhu. A naš joj mesar u žutu kesu utovario golemu, metar i pol dugačku kljovu.
- Kosti, baba – odgovori joj on. – Ruska govedina, ista ki i naša, samo veća. I malo je duže kuvaj.
Krenuo tako naše gore listu posao: svaki tjedan konvoji šlepera sa smrznutom sibirskom govedinom veselo su, poput onih crvenih kamiona iz reklame za Coca-Colu, vijugali ruskim tajgama, pa preko cijele Europe do hrvatske granice.
- Gospodine, mikrobiološka analiza uzetog uzorka ne zadovoljava – prepredeno će tamo strogi službenik Ministarstva poljoprivrede. – Da budem precizniji, ovo što ste nam donijeli po laboratorijskom nalazu ispada mamut.
- Pa šta, ja mamute jedem – kratko će naše gore list. - Kome ti mamu...?! – skočio na to inspektor, priča kasnije naše gore list tu smiješnu zgodu. Ali imao on strica – ne znam jesam li već spomenuo, stric mu bio mesar – koji mu je objasnio da po hrvatskim zakonima uvoznik ima pravo i na drugo mišljenje, i da samo pošalje uzorak u splitski laboratorij.
Već sutradan, gospodin uvoznik trubi pod dignutom rampom i maše zagrebačkom inspektoru pečatiranim papirom splitskog laboratorija da je meso vrhunske kvalitete. Samo onaj posljednji uzorak, iz četvrtog kamiona, nije zadovoljio. Meso staro petnaest tisuća godina, a na deklaraciji piše deset. Pet tisuća godina u hrvatskoj mesnoprerađivačkoj industriji nije mnogo, ali mala neopreznost pri skladištenju, jedna ozonska rupica da se potkrade i eto belaja.
- Nije problem što je mamut – dobronamjerno će splitski inspektor, pokazujući mu uz kost plećke divovske gliste, za koje njegove knjige kažu da su izumrle prije početka ledenoga doba – nego ti se malo i ucrvao. - A, to – lupio se tu naše gore list po čelu. – To je za hrenovke.
- Onda u redu. Gonjaj – veselo sad splitski inspektor maše uvozniku, dok mu u lijevoj ruci žuta plastična kesa puna crva. Grizle sutradan komarče kao lude, upalila se tu splitskom inspektoru lampica, ali to je već neka druga priča.
Biftek od tisuću godina
Lijepo tako naše gore listu išao posao s ruskim uzgajivačima stoke, sve dok nije Jutarnji list provalio aferu s uvoznim mesom. Godinama Splićani jedu prvoklasnu mamutovinu, nitko se dosad nije žalio – tko nije probao pašticadu od mamutova frikanda, taj ne zna što je pašticada – da bi sad sitničave novinarske picajzle otkrile kako to meso možda i nije baš svježe kao rosa. Gledaju i mjere svaki biftek precizno u tisuću godina.
Štoviše, otkrit će se na kraju da govedine uopće i nema, i da su krave u Hrvatskoj odavno izumrle. Kažu neki znanstvenici, došao im glave čovjek. Zna se poprilično precizno i kad: prije dva dana, točnije u subotu ujutro.
- Jozooo! – doviknuo naše gore lista stric. – Ajde po viljuškara, doša čovik po teleću glavu!
BORIS DEŽULOVIĆ