Zoran Galošić: Za malu šalu ili krivu pismu mogli ste završiti iza rešetaka!

Zoran Galošić, “kralj Varoške fešte“, dobri duh legendarne zadarske konobe “Stomorica”, rođen je kao drugo od troje djece u Veruniću na Dugom otoku 1950., u skromnoj obitelji u kojoj je samo otac zarađivao kao pomorac na “Jadroliniji”. U široj obitelji koja je brojala desetak članova, da nije bilo mora i ribe, umrli bi od gladi i to ga je, kaže, obilježilo za čitav život. 

Prva mi je riba, koju sam ulovio s 3-4 godine, bila i riba i igračka, i potriba i gušt. Imali smo brod i jednu mrižu, a tada je imat brod značilo ka dobitak na lotu. Brod je bio i Konzum i Interšpar. Bilo je nešto poljoprivrede, maslina, u onom se kršu sadilo točno za preživit. Tako sam provodio djetinjstvo na otoku, gdje sam završio i osnovnu školu.

Od starije sestre bio sam mlađi dvije godine, ona je upisala ekonomsku školu i kad sam ja došao na red nestalo je para. Jedini izlaz bio je odlazak na “Jadroliniju” kao naučnik.

Od kuće i otoka otiša sam navigati s 15 i pol godina, s kartonskim kuferom i kao dijete. Sjećam se kad sam doša u Rijeku, bio je to za mene s otoka velegrad. Od kolodvora je “Jadrolinija” bila udaljena 50-ak metara, a ja sam se skoro izgubio.

Te 1966. krenuo je moj radni staž kao stranca u vlastitoj domovini – priča Galošić svoja prva životna iskustva.

Oplovio svijet

Bio je to i prvi kontakt s ljudima izvan otoka. Morao se, kao najmlađi na brodu, i sam bez ikoga svoga, naučiti poslušnosti. 

- Kada bi brzom prugom Rijeka – Dubrovnik stali na pola sata u Zadar, imao bi svega pola sata vremena za popiti koktu u tadašnjeg “Kornata”. Doma bi iša tek za godišnji odmor, samo 20 dana. Čovjek tako brzo uči. Nakon školovanja, plovio sam na raznim kruzerima i oplovio svijet - od Kariba, Rio de Janeira...

Vidio sam cijeli Mediteran i četiri kontinenta, sve s putničkih brodova s kojih se svijet dobro upozna. Shvatio sam tada da nam je Bog dao najbolji dio zemaljske kugle, ovdje u Dalmaciji.

Nakon toga Galošiću stiže poziv u JNA. Ima sreće, odlazi dvije godine opet na more, u Komižu na Visu. Iza vojske, kao 21-godišnjak, odlučuje s nekolicinom kolega otisnuti se na jahte bogataša na Azurnu obalu.

Tamo je proveo idućih sedam godina, među ostalim i na jahti Mauzera, sina poznatoga njemačkog proizvođača oružja. Prve dvije godine bile su vrlo teške jer je trebalo svladati strane jezike, pogotovo francuski i talijanski, i raditi sa zahtjevnom stranom klijentelom.

- Shvatio sam da upornošću možeš sve svladati, a nakon sedam godina iskustva s pravim kapitalizam, dobro sam upoznao bahatost bogataša i njihovo ponašanje, u neskladu s postojanjem ljudi koji su s druge strane bili gladni kruha. Razočarao sam se u svijet i čovječanstvo kao takvo, a istovremeno me počela hvatat nostalgija za najbližima.

Za jednoga zimovanja jahte u Zadru, upoznajem buduću suprugu Jadranku. Vrlo brzo smo se vjenčali i shvaćam, ako želim obiteljski život, moram se vratiti. U početku su bili podstanari kao i svi mladi parovi, a zarađenom ušteđevinom počinju graditi obiteljsku kuću.

Prvo dolazi kćer Silvija, a kasnije i sin Luka. Nakon sezonskog posla u hotelu “Barbara” na Boriku, Zoran odlučuje otvoriti malu birtiju, buffet, od kojega bi mogao samostalno živjeti. “Stomoricu”, legendarnu zadarsku konobu, otvara 1980. u prostoru u kojemu se i dandanas nalazi u najmu.

Sve mrtvo 

- Naziv sam dao po ostacima obližnje crkvice u Varoši, u kojoj tada praktično ničega nije bilo. Varoš su zvali Dolina ćupova. Sve je bilo mrtvo, ništa se nije događalo. U Kovačkoj ulici nešto je i bilo svita, ali ovdje gdje je otvorena “Stomorica” ništa. Kasnije su otvoreni kafići “Time Out” i “Đina” i mladost počinje polako cirkulirati ovim dijelom grada.

Blizu mene se doselio Slavko Radak zvani Tovar, poznat po pršutu, vinu i siru. Počela je dolaziti široka klijentela, sve vrste ljudi, od doktora, političara, odvjetnika, do radnika čistača. Nije bilo pizze i hamburgera, a bolje bi bilo da ih nema ni danas.

Ja sam po pršutu, siru, friganim giricama, srdelama i vinu postao poznat, i ostao sam na tome sve do danas, čini mi se jedini u Zadru koji još siče pršut i čini “sengiće“. Više za to nema interesa ugostitelja i izumrijet će ta tradicija. A to ne mogu razumit. Mladi danas pásu svašta, nemaju sluha za dobar ukus – negoduje Zoran i nastavlja: 

- Ljudi su prije živjeli skromnije, ali zadovoljnije. Više su se družili jedni s drugima, čovjek je bio zadovoljniji, od plaće je ima svaki dan za marendu. Nije bio problem raspoložiti se, zapivati od srca. U tom raspoloženju došao sam na ideju s prijateljima, susjedima i drugim ugostiteljima, napraviti jednu feštu za sve nas, Varošku feštu.

U onom sistemu, a to je bilo 1986., to nije bilo jednostavno. Danas date jedan zahtjev i gotovo, a tada ste morali predati tonu papira, biti čist i pravedan da vam odobre. Nije bio motiv zarada, a za malu šalu, opasku, ili “krivu pismu“ mogli ste za tren završiti iza rešetaka.

Dogodilo se to da se te večeri, na prvoj Varoškoj fešti, skupilo više od tri tisuće ljudi od Četiri kantuna do Stomorice. Spremili smo doma spizu, fritule, kolače, kroštule, crni rižot, ribu, paštafažol na kostima od pršuta, ćićvardu... Reklamira nas je Radio Zadar, a parola je bila “Žlica – ulaznica, čaša – Stomorica“.

Ljudi su nekad manje imali, ali su bili zadovoljniji

Veliki udio dali su pokojni scenograf Branko Stojaković i pjesnik Miljenko Mandžo. Ljudi su došli u velikom broju već od 8 sati navečer. Skupile su se klape, tada bi vas molili mogu li doć, a ljudi su pivali s njima, recitirale su se pisme, pričale šale... sve je zvonilo od smija. Svi su guštali. Boja san se samo da netko ne zapiva koju rodoljubnu, jer mi je milicija rekla bude li pisama, zapiva li tko Vilu Velebita, gotov si, ti si organizator. Na svu sreću, nitko nije zapiva – prisjeća se Galošić.

- Danas ne možeš čuti Vilu Velebita nigdi i da hoćeš, a klape moraš platiti ko zvijezde. Od tada se održava Varoška fešta, koja se nastavila i u ovo novije vrijeme. Što se mene tiče, ja sam svoj radni staž od 1966. ispunio, mogu ga poklonit nekome kome triba. Planiran se uskoro povući tamo gdje sam i počeo, na otok, u svoj kaić, da nađem mir među galebovima, a sin neka nastavi. S puno zadovoljstva, jer “Stomorica” će trajati dalje. Pivat će se pisme naše, unatoč krizi. I za dišpet – zaključuje Zoran Galošić svoju štoriju.

piše Mišel Kalajžić snimio
Vladimir Ivanov/CROPIX