, guverner Hrvatske narodne banke, uputio je do sada najdramatičniju poruku političarima i javnosti u vezi sa stanjem državnih financija, rekavši kako će, u slučaju da se odmah ne krene u smanjivanje proračunskih rashoda, dugoročno obrana tečaja postati vrlo upitna.
Zdeslav Šantić, glavni ekonomist Splitske banke, pojasnio je guvernerove riječi, tvrdeći kako postoje dva načina na koji država može konsolidirati državne financije i povećati konkurentnost gospodarstva: jedan je nominalnim smanjivanjem plaća i drugih proračunskih troškova, a drugi je deprecijacijom valute koja onda automatski realno smanjuje plaće i neke troškove, ali i mirovine.
- Prvi način, odnosno nominalno smanjivanje troškova proračuna za, na primjer, oko deset posto, ekonomski je zdraviji, ali često politička elita nema snage za takve poteze. Onda preostaje samo drugi način, a to je devalvacija nacionalne valute, koja nominalno ne smanjuje troškove, ali ih reducira realno, kazao nam je Šantić, dodajući kako je grčki problem baš u tome što ta država ne može deprecirati domaću valutu jer ima euro, a grčko društvo nije voljno poduzimati potrebne reforme.
Dogorjelo do nokata
Kada je u pitanju mogućnost deprecijacije kune, Šantić ističe kako je Rohatinski napomenuo da se to ne bi dogodilo “odmah”, nego da je to dugoročna “opcija”.
No, deprecijacija bi u našem slučaju bila loša, smatraju analitičari, zbog svih posljedica vezanih uz povećavanje troškova dugova i kredita vezanih uz euro, ali i zbog značajnog dijela proizvodnje koja uvozi komponente potrebne za poslovanje. Naravno, nakon ove izjave šefa HNB-a likuju oni analitičari koji su govorili kako središnja banka vodi unaprijed izgubljenu bitku i da će kad-tad morati dopustiti ili provesti deprecijaciju.
No, Rohatinski tu bitku može “izgubiti” jedino ako fiskalna vlast, odnosno Vlada, ne bude provela nužne reformske poteze koji će biti bolniji što će se više odgađati, kao što ih je sada teže provesti nego prije godinu ili pet godina.
Koliko je situacija ozbiljna, dovoljno govori i podatak da je guverner prvi put dao “fiskalne smjernice” Vladi, rekavši u intervjuu Poslovnom dnevniku kako bi do 2014. trebalo svesti deficit opće države na nulu, što bi na godišnjoj razini značilo rezanje rashoda od šest do sedam milijardi kuna.
Prvi čovjek monetarne vlasti tvrdi kako će deficit konsolidirane opće države iznositi 21,5 milijardi kuna, što uključuje i stavke koje Vlada i Ministarstvo ne računaju u deficit. Riječ je o stavkama kao što su jamstva za brodogradnju, iznos za vraćanje duga umirovljenicima, Hrvatske autoceste, te dijelom rashodi za nabavu nefinancijske imovine (kapitalne investicije).
Vlada je ovogodišnji deficit opće države projicirala na 8,6 milijardi kuna, no on će sigurno iznositi od 10 do 12 milijardi, a kada se toj brojki pridruže gornje stavke, ukupan iznos je veći od 20 milijardi kuna.
U toj brojki jamstva brodogradnje koja u ovoj godini dolaze na naplatu iznose oko pet milijardi kuna, s tim da ako Vlada s bankama dogovori reprogram, sve se prenosi na iduće godine (ukupna jamstva brodogradnji za sada iznose 13 milijardi kuna).
Stoga brojka od šest do sedam milijardi uštede godišnje u općoj državi (središnja država, lokalna država i izvanproračunski fondovi) do 2014. znači da se više ni jedno jamstvo ne smije izdati brodogradnji, da se dijelom moraju smanjiti kapitalne investicije države i Hrvatskih autocesta, dok bi se ukupni rashodi proračuna samo središnje države trebali smanjiti u iznosu od dvije milijarde kuna godišnje.
Sve to uz uvjet da gospodarstvo ostvari minimalan rast, kako bi rast prihoda dijelom “grickao” manjak u proračunu.
Imamo li hrvatsku Merkel?
Ušteda od 2 milijarde kuna godišnje u proračunu je možda prezahtjevna i vjerojatno je nijedna Vlada neće provesti, ali bi “zamrzavanje” rashoda državnog proračuna na 119 milijardi kuna (za ovu godinu rashodi su projicirani na 121,4 milijarde kuna) do 2014. bio veliki uspjeh.
To bi značilo zamrzavanje plaća do 2014. i opuštanje najmanje pet tisuća zaposlenika u državnoj upravi, daljnje smanjivanje povlaštenih mirovina i destimuliranje prijevremenog odlaska u mirovinu, te smanjivanje subvencija za poljoprivredu.
Također bi morao profunkcionirati i OIB, tako da bi se moglo kvalitetno provoditi socijalnu i poreznu politiku. Takva politika bi bila na tragu “politike štednje” čija je glavna promotorica Angela Merkel, pitanje je samo ima li Hrvatska političara takvoga kalibra. Ali, ima li hrvatsko društvo volje i snage za takve promjene, koje bi kratkoročno bile bolne, no dugoročno bi osigurale stabilne državne financije i povećale konkurentnost domaćega gospodarstva?
FRENKI LAUŠIĆ