Anketa pokazala da u hrvatskoj gotovo nema liječnika koji nije bio žrtva na radnome mjestu
| Agresivnost pacijenata kod nas nitko nije ni pokušao istražiti, niti se liječnicima nudi specifična zaštita, za razliku od kolega u Sloveniji, koji kod bilo koje vrste nasilja mogu anonimno nazvati policiju na besplatan broj ili mogu podnijeti anonimnu prijavu Liječničkoj komori |
| Piše divna zenić |
Samo u jednoj godini sam, zbog verbalnog nasilja pacijenata, deset puta tražila intervenciju policije, navodi dr. Josipa Rodić, koja radi u ambulanti u Španskom u Zagrebu, u svojem pismu upućenom “Liječničkim novinama”, glasilu Hrvatske liječničke komore, koje su provele anketu o nasilju nad liječnicima.
Objašnjava da, kada policijsku intervenciju i preživi i zamoli pacijenta da si nađe novog liječnika koji će raditi točno onako kako to on misli da bi trebalo, onda se javi HZZO i utvrđuje je li prekršila ugovor i hoće li joj oduzeti tri do pet tisuća kuna od sljedeće glavarine.
Drugi liječnik, koji je želio ostati anoniman, potvrđuje kako je gadno kolegama u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kao i kolegama u bolnici, a njegovo je mišljenje kako je došlo vrijeme da se uvede bijeli telefon i za liječnike, koji, kako tvrdi, nikada nisu bili ovako jadni, dezavuirani i degradirani.
Nož pod vrat
- Anketa je pokazala kako u Hrvatskoj gotovo i nema liječnika koji nije pretrpio neki oblik nasilja, najčešće psovku ili prijetnju. Fizičko je nasilje mnogo rjeđe, no bilo je i pokušaja ubojstva. Sjetimo se samo naše dubrovačke kolegice koju je pacijent prije nekoliko godina na radnome mjestu pokušao zaklati. Srećom nije uspio, ali liječnica i danas na vratu ima ožiljak od noža - ističe prof. dr. Željko Poljak, glavni urednik “Liječničkih novina”.
Samo 3,5 posto anketiranih liječnika nikada nije doživjelo nasilje od bolesnika, što, kako upozorava dr. Poljak, upućuje kako je stanje u tom segmentu u Hrvatskoj zabrinjavajuće.
No, unatoč tome, dodaje dr. Poljak, (ne)zadovoljstvo liječnika ponašanjem pacijenata, a pogotovo njihovu agresivnost nitko kod nas do sada nije pokušao istražiti, niti postoje mehanizmi zaštite liječnika na radnome mjestu, za razliku, primjerice, od Slovenije koja, prema mišljenju dr. Poljaka, može poslužiti kao primjer.
- Slovenskom liječniku u slučaju bilo koje vrste nasilja stoje na raspolaganju tri mogućnosti. Jedna je anonimna prijava na besplatni telefon policije, kada policija bilježi događaj i angažira područnu kriminalističku ispostavu. Druga je mogućnost nazvati interventni broj policije, koja odmah šalje svoju patrolu na mjesto događaja. I ta prijava može biti anonimna, a treća je mogućnost prijava liječničkoj komori, i opet anonimna - ističe dr. Poljak.
Nadalje, dodaje dr. Poljak, Norveško liječničko društvo samo u jednoj godini troši više od milijun dolara za poboljšanje liječničkog zdravlja. Britansko liječničko društvo, dodaje, još je prije petnaest godina uvelo 24-satnu telefonsku liniju za pomoć liječnicima u nevolji, a Britanski National Health Service bilježi prosječno sedam nasilja na tisuću zaposlenih godišnje, pri čemu je svako sedmo nasilje fizičko. Australsko istraživanje pokazalo je da je 73 posto njihovih liječnika doživjelo nasilje, od čega 20 posto fizičko.
Prepotentni bolesnici
- Iako znamo da je u odnosu liječnik-bolesnik ovaj potonji očito slabija strana, u pogledu agresivnosti stanje je suprotno. Gotovo beziznimno je žrtva agresije liječnik, koji je u odnosu prema bolesniku vezan etički uvjetovanom samozatajnošću. Većina kolega ulaže maksimalan napor da bi smirila nasilnika i udovoljila mu u granicama mogućnosti, svjesna svoje humane misije i pacijentove frustriranosti. No, svaki iskusan kolega zna i to da je vrlo lako uspostaviti suradnju s pravim, teškim bolesnikom te da su, u pravilu, najagresivniji laki bolesnici, rodbina te razni neurotici i prepotentni pojedinci koji su i inače skloni konfliktima, računajući da će nasilnim ponašanjem lakše postići cilj. Dok god naš liječnik ne dobije specifičnu zaštitu kakvu imaju Slovenci ili Britanci, svako nasilničko ponašanje treba prijaviti policiji, čak i post festum - zaključuje dr. Poljak.
Priča dr. Poljaka: Zvali smu me da popravim perilicu
Danas je liječnik na nižem stupnju društvene ljestvice od obrtnika (svaka čast obrtnicima!). Tko ne vjeruje, dočarat ću mu to ovim istinitim događajem:
- Pozvan sam kao liječnik Hitne pomoći u kućni posjet. Prehlađen sam, kišem, kašljem i imam temperaturu, no nije važno, jer je netko u nevolji, pa mu treba pomoći. Stignem do bolesnikove kuće, a iz nje se ori pjesma jer nešto slave. Pozvonim, vrata mi otvara neki dobro raspoloženi čovjek i pozove me sa smiješkom:
- Došli ste popraviti perilicu? Izvolite ući, najprije ćete se s nama malo počastiti.
- Ne, ja sam liječnik, pozvan sam u kućni posjet - predstavim se. Ah, tako, onda pričekajte! – zaustavi me on, smiješka nestane i zatim se okrene prema društvu:
- Ljudi, tko je tražio liječnika?
Odgovori mu neki polupijani cičeći ženski glas:
- Neka ne gnjavi, samo neka mi napiše bolovanje, pa može ići.
Liječnik? Ah, kako to gordo zvuči!
|
Psiholozi ne znaju pomoći seksualnim manjinama
Iako je prije 35 godina homoseksualnost prestala biti medicinski deklarirana bolešću, tek sada se priprema prvi hrvatski stručni priručnik namijenjen psiholozima i psihijatrima za rad s LGBTIQ populacijom, koji bi trebao biti tiskan do rujna.
Naime, nedostatak stručne literature koja se odnosi na savjetodavni i psihoterapijski rad s LGBTIQ klijentima jedan je od ključnih problema s kojim se hrvatski stručnjaci suočavaju.
Zbog tog razloga lezbijska udruga LORI iz Rijeke u suradnji s Kontrom i inQueerzicijom pokrenule su vrijedan projekt prijevoda ”Priručnika za savjetovanje i psihoterapiju gejeva, lezbijki, biseksualnih i transrodnih klijenata i klijentica“. Priručnik je inače objavilo Američko psihološko društvo, a predvodnica prevodilačkog i uređivačkog tima je Iva Žegura, klinička psihologinja u zagrebačkom KB-u ”Vrapče”, koja se stručno posvetila upravo radu s ovom populacijom.
- Ovaj stručni priručnik ističe nužnost i etičnost afirmativnog terapijskog rada s LGBT klijentima/icama te govori kako ga primijeniti u svakodnevnoj praksi – uvodno nas upoznaje s temom Žegura, ističući upravo nedovoljnu informiranost kolega, što potvrđuju i u udruzi LORI.
-Prema jednom istraživanju među psiholozima/ginjama u Hrvatskoj koje su 2005.g. provele Ženska soba i LORI, 40 posto ispitanika izjavljuje da nemaju adekvatnu količinu znanja i informacija za rad s LGBTIQ osobama, a 38 posto imaju tek djelomično.
Jure JERIĆ
|