Malo je koju temu Dalmovnica bistrila – dobro, netko će reći da nije uvijek baš bistrila, nego ponekad i zamutila – tako uporno kao što je to činila kad je u pitanju administrativno i svako drugo pozicioniranje ili (ne)funkcioniranje Dalmacije pri sadašnjem ustroju lokalne vlasti, pogotovo u okolnostima (očekivane) uspostave novog tzv. regionalnog modela, najavljivanog prije dolaska sadašnje vladajuće garniture na zagrebački Markov trg.
Tematiziranje rečene problematike opet je, ovih dana, dobilo vjetar u krmu s puštanjem u postupak javne rasprave Prijedloga zakona o regionalnom razvoju, o čemu će se, kako stvari stoje, oglasiti valjda svi koji drže da im taj zakon neće skrojiti odijelo baš po vlastitoj mjeri.
To je, naravno, dobro, jer sugerira da će dotični paragrafi na kraju svega ipak dobiti formu koja može osigurati ne samo jeftiniju nego i efikasniju te - što je osobito važno - razvojno potentniju shemu lokalne uprave i, općenito, funkcioniranja države “na terenu”. Štoviše, činjenicu o poželjnosti kontreštavanja oko toga zakona ne umanjuju ni fakti da već i prve reakcije na uvodna “referiranja” ministra Branka Grčića pokazuju kako su, zapravo, mnogi duhovi pobjegli iz boce i više se u nju neće htjeti tako lako vratiti.
U javnosti su, naime, s jedne strane narasla očekivanja - ali s druge strane i strahovi - da će nova zakonska rješenja dokinuti hipertrofiranu mrežu županije te s bar jednako restriktivnim pristupom preispitati djelovanje, pa i sam administrativni opstanak mnogobrojnih gradova i, pogotovo, općina, te na njihovim “kosturima” uspostaviti model s (nagađalo se 5) manje-više povijesnih regija, od kojih bi jedna svakako bila i Dalmacija.
To se, međutim, nije dogodilo, već je zakonski prijedlog u središte svoga slova i duha postavio tzv. planska područja, njih pet, kroz koje će se povezivanje postojećih županija ostvarivati na neadministrativnoj razini, sa svrhom efikasnijeg dolaska do najkvalitetnijih razvojnih strategija i uz odabir vlastitih prioriteta.
“Na sceni je određena vrsta reorganizacije, ali nipošto nije riječ o ukidanju županija nego se mijenja sustav nadležnosti jedinica lokalne samouprave i te se nadležnosti usklađuju s njihovim fiskalnim kapacitetom, odnosno s mogućnošću da svoje nadležnosti i financiraju” – objasnio je ministar (regionalnog razvoja) Grčić glavne zakonske intencije na, prošlog tjedna održanom, sastanku s gradonačelnicima, da bi već i u toj prilici zaprimio mnogobrojne iskaze njihova “oštrog neslaganja”. Koliko god su se na toj i na drugim govornicama jedni – za Dalmovnicu su, dakako, osobito zanimljivi oni iz Dalmacije – odmah isprsili s tobože neotuđivim pravom svoga grada na status regionalne (pa makar i samo “planske”) metropole, dotle su neki drugi odahnuli jer im je, shvatili su, ostala na životu njihova općinica–njihova slobodica, gdje vuk zvoni podne, a lisica poštu nosi, ili je njihovo ubogo naselje sačuvalo laskavi status grada.
Pretpostavljeno ushićenje ovih potonjih – titule “grad” ili “općina”, naime, donose i nešto malo sinekura i državnih milodara – mogu ilustrirati i jednim friškim osobnim iskustvom, kad sam u jednoj malešnoj općini u Zagori pokušao kupiti kruh i - ostao bez njega jer nema ni jedne, bilo kakve, prodavaonice u toj (kako to zvuči gordo) “jedinici lokalne uprave”.
Da bih u susjednoj općini, odmah tu u istom bespuću, uzalud tražio novine jer - “oni to ne drže”. I naravno da u rečenim trenucima prožetim osjećajem uskraćenosti – koju kompenzira uistinu čist zrak i smirujuće zelenilo grabovine – nisam mogao, a da se još jednom ne prisjetim kako me je lucidni splitski arhitekt Mišo Dunović poučio, a njegov sarajevski profesor njega, da je grad (samo) tamo gdje se može kupiti usna harmonika, popraviti sat i promijeniti kremenčić na upaljaču za cigare...
Ipak, s politikom koja zagovara općine koje nisu općine i gradove koji nisu gradovi, novi će Zakon o regionalnom razvoju znatno lakše izaći na kraj nego s onom politikom – a svaku politiku, razumije se, čine ljudi – koja se već na sve četiri digla pokazati kako sva slast i mast (dalmatinske) metropole pripada gradu tomu i tomu i – točka!
Zakonu u brk svoju su kandidaturu tako kresnuli Zadar (najgrlatije), Dubrovnik (nešto samozatajnije), Knin (tiho i preko posrednika) te Split (praktično brz riječi, jer se pretpostavlja da je to samorazumljivo). Eto nama, Bogu fala, teme za “ratne izvještaje”.
