Torcida i drugi navijači Hajduka, pobornici Kodeksa, mogu biti prezadovoljni. Upornost tvrde jezgre navijačkog kluba “bijelih“ uz “mali milijun“ pripadnika rasutih po svijetu od Ognjene zemlje preko Meksika do Aljaske i Sjevernog pola, zatim niza ukazanja poruka “hoćemo Kodeks“ – u Gabonu, Nyonu, Južnoj Africi, Sahari, Jokohami, uopće sa svih strana zemaljske kugle, isplatila se:
 |
| Euforija članova Torcide bila je logična / Foto: Josko Ponos / CROPIX |
Kodeks sa svojim postulatima, ali i objašnjenjima postao je dio Statuta najdražeg im kluba. Godinama su pokušavali dokazati i sad su uspjeli u svojoj nakani postavljanja devet načela, kao devet navijačkih zapovijedi, koje će osigurati Hajduku bolju budućnost.
Euforija članova Torcide je logična, u maloj dvorani na Gripama imali su se zbog čega i radovati, ali mi nije jasno čemu onda veselje većeg dijela rukovodstva Hajduka, zašto su tako žarko skandirali i pjevali kad im je faktički namijenjena metla? Ili je to s uvrštenjem Kodeksa i to od slova do slova samo jedan lažnjak, ono da se zadovolji navijački puk?
Odmah da se razumijemo: načela Kodeksa nikad nisu bila upitna, ti principi moraju vrijediti ne samo za Hajduka već i za vodstva kazališta, ustanova, raznih tvrtki i kolektiva uopće. Ali i za gradonačelnike, predsjednike raznih upravnih vijeća, nadzornih odbora… I dok se do preoblikovanja, odnosno privatizacije Hajduka moglo na neki način odbijati ili bagatelizirati zahtjeve za Kodeks, sad je situacija sasvim drukčija s obzirom da su na određena pravila ponašanja inzistirali suvlasnici kluba.
Nepotrebna ekshibicija
Hoće li famozni Kodeks biti primijenjen, hoće li se izvesti egzekucija pojedinih članova Nadzornog odbora i predsjednika Hajduka, kako će se nespojivo iz Statuta i stvarnosti ipak održati – pokazat će vrijeme. Dakle, hoće li se dogoditi nevjerojatna smjena Joška Svaguše i drugova o tome će odlučiti gradonačelnik Željko Kerum. A to se neće doživjeti sve dok je većinski paket dionica Hajduka formalno u rukama gradonačelnika.
Hajduk, to je jasno svima, nestranački je i nadstranački, to je klub navijača, jer “bijeli“ ne postoje da bi igrači i treneri zarađivali šolde, odnosno lideri kluba dobivali neke punte, još manje da bi izabrani uživali u svojim ambicijama i privilegijama. Stoga je važna reakcija navijača, posebno dioničara, makar sa simboličnim udjelima, ali isto tako bitno je imati mjeru u svojim molbama, željama, zahtjevima
I prije radne skupštine dioničara Hajduka znalo se, objavila je “Slobodna Dalmacija” (Pero Smolčić), gradonačelnik se priklonio masi navijača. Dakle, iznenađenja nije bilo, dogovori su utvrđeni ranije. Ostaje jedino dilema je li taj pakt između gradonačelnika i Torcide farsa, i to s Kerumove strane ili će se on tvrdo držati nametnutih načela.
S obzirom da je sve ranije čvrsto utanačeno, nepotrebnom se doimala ekshibicija o ultimatumu predsjednika Torcide Žana Ojdanića, najomiljenijeg like među torcidašima, kad je izjavio kako bi “dao neopozivu ostavku u slučaju da Kodeks nije prihvaćen ono od A do Ž“. Sad Ojdanića i njegovu družbu čeka znatno teži posao: provesti načela u djelo. Ali prije toga, svakako, kako to traži većina ljubitelja nogometa i poklonika Hajduka, Žan zajedno sa svojim pobočnicima treba donijeti i jednu vrst kodeksa za navijače.
Jedan od strasnih, ali i razumnih navijača Hajduka Duje Lisica na primjedbu o potrebi donošenja svojevrsnog kodeksa za navijače, pokušao me matirati, tumačio je da postoji već Zakon o navijačima, pa neka se on provodi… Isto tako postoji i Zakon o sportu, pa i drugi propisi koji reguliraju ponašanja rukovodstva klubova, ali ipak je Torcida tražila, baš inzistirala na uvrštenju Kodeksa u Statut Hajduka.
Jer, na primjer, zašto i zbog čega navijači Hajduka, sigurno pripadnici Torcide, pale bengalske baklje na sjevernoj tribini kad je to zabranjeno? Duje ima objašnjenje: neka policija radi svoj posao. Točno, ali kad je policija tako labava u postupanju prema izgrednicima, pogotovo kad za svaku zapaljenu baklju, ispaljenu petardu ili signalnu raketu, odnosno bačenu dimnu kutiju, Hajduk plaća papreno skupe globe, zašto se u Klubu navijača ne organiziraju, pa spriječe takvo ponašanje. Mnogi navijači diče se kako su onog bedaka, koji je nedavno protiv Uniree hitnuo baklju na novopostavljenu tartan-stazu u Poljudu, “doveli u red“.
Skupština nije kafić
U takvim prilikama imaju svoju formulu opravdanja u stilu “tko će sve kontrolirati“, odnosno “taj nije član Torcide“ i slično. No, kako takvo i slično opravdanje popiti kad zapale deset, trideset ili pedeset bengalki, odnosno kad se ispali desetak tzv. topovskih udara?
Dakle, ima li rukovodstvo Torcide snage i želje spriječiti upotrebu pirotehnike, hoće li se lideri navijača očitovati o izgrednicima, odnosno jesu li u stanju “odmah dati neopozivu ostavku“ u slučaju da se njihove vjerojatno očekivane anti-pirotehničke preporuke ne budu poštivale?
Sad bi moj Duje uzvratio: što si se uhvatio pirotehnike, a ono dobro, veliko, veličanstveno što radi Torcida to zaboravljaš? Ma kakvi, sve humanitarne akcije, sva dobrovoljna davanja krvi i dokazivanja ljudskosti pripadnika Torcide zaslužuju pohvalu, baš naklon. Posebno ta jedinstvena i ustrajna podrška “bijelima“, fascinantni dekor, skandiranje i pjevanje koje izaziva divljenje mnogih. Ta ljubav prema Hajduku i Splitu, prema Dalmaciji i domovini nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, sve te parade nailaze na povlađivanje, izazivaju ushićenje i ponos.
I još nešto: Skupština dioničara nije neki kafić, ulični susret, privatna ćakula, pa da pojedini dioničari sebi dozvoljavaju nepristojnosti i vrijeđanja. Pogotovo to nije zaslužio predsjednik, barem zbog njegove funkcije, a da se ne govori o tome koliko je Joško Svaguša zaslužan za zaokret u radu Uprave kluba. Primjedbe i prigovori mogu se iznijeti i na primjereniji način. Hajduk se po svemu uzdiže, rezultati su objektivno iznad očekivanja, pa i o tome treba voditi računa. U ovom trenutku “bijelima“ ne trebaju turbulencije, već jedinstvo, prava kohezija i zato prozivanja nisu potrebna.
Navijači odavno na zubu imaju Fredija Fiorentinija, bivšeg direktora, danas suradnika predsjednika Hajduka, koji je pomalo nezgrapno naglasio kako ga “drži pod kontrolom“. Istina je da su Fiorentinija sklonili s najodgovornijeg mjesta, ali još je značajnija realnost da nova upravljačka posada “bijelih“ ovisi o Fredijevim vezama i znanju. Baš tako, jer bez obzira na inteligenciju i operativnost novog direktora Josipa Grbića ipak će još mnogo vremena proći dok novi pohvataju konce.
Fiorentinijeve veze
Rušilački nagoni, krajnja isključivost javlja se kad se povede riječ o Fiorentiniju. Tako se dogodilo da ga eliminiraju s fotografije, ono baš na ružan način, snimljene u Montecarlu prigodom ždrijebanja za Euroligu, na kojoj je bio zajedno s Grbićem i Petroslavom Sapunarom prigodom susreta s Michelom Platinijem, predsjednikom UEFA-e. Kao, Fredi ne igra s nama, pripravni su ga držati u škuricu samo da im pojedinci ne prigovaraju kako i zašto je ostao u klubu. Ljudi moji, Fiorentini ima odnose s ljudima iz vrha UEFA-e kakve ovi ne mogu ni sanjati. I dobro je da je u klubu, kako bi se izbjeglo skupe kikseve…
I kad sam kod tog izleta čelnika Hajduka u Montecarlo, kad je u privatnom zrakoplovu već bilo mjesta, mogli su povesti i nekog pravog snimatelja i fotoreportera, pa i novinara, makar za potrebe portala splitskog kluba. U tom slučaju imali bi bolja svjedočenja, pravi videomaterijal o susretu s Platinijem, ali i o ždrijebanju, o nizu događanja u Montecarlu.
Još prije pet-šest mjeseci Hajduk je imao primjerena pisma za predsjednika FIFA-e i UEFA-e o stogodišnjici “bijelih“, trebalo je dobiti termin u Zürichu i Nyonu, tamo na pravi način predstaviti klub. I tako ne dozvoliti Platinijevu logičnu primjedbu tipa “hvala, ali dajte pošaljite pisani poziv“. Kako na tom primjeru, tako i na drugima vidi se da je rukovodstvo Hajduka zauzeto svakodnevnim operativnim zadaćama, te da o proslavi stogodišnjeg jubileja ne vode pravu brigu. Šteta!
Zdravko Reić