Premda naftna mrlja iz Meksičkog zaljeva ne može izazvati izravnu ekološku katastrofu u Europi, eventualni prodor nafte u Sargaško more mogao bi biti poguban za budućnost neretvanske jegulje, koja se mrijesti i leže upravo u vodama Sargaškog mora.
Tako je nafta iz devastiranih postrojenja ‘British Petroleuma’, čije se
curenje već dulje neuspješno pokušava zaustaviti svim tehnološki
dostupnim metodama, dodatno ugrozila jegulje, koje ionako posljednjih
desetak godina nestaju u Neretvi i njezinim rukavcima.I dok se osamdesetih godina prošlog stoljeća na jezeru Kuti ili rječici Norinu jegulja izlovljavala na “lađe”, danas je ulov sveden na skromnih nekoliko kilograma dnevno.
Razloge nestanka jegulja, među ostalim, treba tražiti u nekontroliranom lovu te različitim zagađenjima i intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji u Neretvi.
Jegulja je migratorna, a ne autohtona vrsta. Nakon mrijesta, mlade jedinke ali i odrasle jednostavno se ne vraćaju u Neretvu ili ih se, pak, vraća tek manji broj.
Dr. Branko Glamuzina, s Odjela za akvakulturu Sveučilišta u Dubrovniku, koji se godinama bavi istraživanjem riba i ribarstva delte Neretve, s posebnim naglaskom na mogući uzgoj jegulja u prirodnim staništima, ističe da je jedna od životnih faza spolno zrele jegulje vezana uz migracije u Sargaško more.
- U životu jegulje najznačajnija je jesenska migracija spolno zrelih jedinki na mriješćenje u Sargaško more, pa bi eventualno zagađenje bilo pogubno za sve jegulje jadranskog slijeva, pa tako i doline Neretve!
Nafta te ostali zagađivači koji je prate, imali bi negativni utjecaj na kvalitetu reproduktivnih organa jaja i ličinki jegulje, što bi se dugoročno negativno odrazilo na ionako smanjen broj jedinki.
Situacija je to složenija jer dio populacije, koji ove godine ode na mriješćenje, izmrijesti se tek nakon dvije godine, a mlađ se vraća tek u četvrtoj i petoj godini u Neretvu.
Zabrinuti ribari
Već niz godina vidljiv je trend smanjivanja jegulje u vodama od ušća Neretve do granice s BiH. Primjerice ulov u velikoj trati na području kanala, koji povezuje more i jezero Vlaška kod Rogotina za jesenskih migracija, iznosio je i do tri tone jegulje, dok se danas tu može uloviti tek oko 500 kilograma, pojašnjava dr. Glamuzina, naglašavajući da brojnost jegulje u donjoj Neretvi opada ispod kritične razine.
Neretvanski ribari ali i ugostitelji prate stanje oko naftne mrlje u Meksičkom zaljevu i pribojavaju se njezina utjecaja na mlađ jegulje.
- Nadamo se da ta ekološka katastrofa neće utjecati na populaciju jegulje u dolini Neretve - ističe
Pavo Jerković, naglašavajući da svake godine dio neretvanske jegulje ostaje u delti.
Nezaobilazna delicija
Organizirani uzgoj u ribnjacima dugoročno jamči opstanak ove karakteristične riblje vrste, koja je postala zaštitnim znakom doline Neretve, ali i nezaobilazna delicija u nadaleko poznatom neretvanskom brudetu.
Inače, jegulja može živjeti jako dugo, čak do 88 godina, a naraste do 133 cm duljine i više od 6,5 kg težine. Jegulje koje žive u Europi nisu spolno zrele, a spolno sazrijevanje se događa u dobi od 6-30 godina, ovisno o spolu i području.
Boja im se tada mijenja u srebrnastu, prestaju se hraniti, te im se crijeva skraćuju i ostavljaju više mjesta u utrobi za spolno zrele gonade. Tada počinju putovanje prema Sargaškome moru koje traje oko godinu dana, a putem se skupljaju u jata.
STANISLAV SOLDO, fotO: arhiv CROPIX, afp
|
Riba koja živi 88 godina
Jegulja (lat. Anguilla anguilla) riba je iz porodice jeguljki (lat. Anguillidae). Ova vrsta je jedina vrsta iz svoje porodice koja nastanjuje našu obalu. Može živjeti jako dugo, do 88 godina, a naraste do 133 cm duljine i više od 6,5 kg težine. Izgled jegulje je zmijolik, ima dugo, izduljeno tijelo, leđna peraja započima daleko iza glave, rep se završava trakasto, spojem leđne i trbušne peraje.
Donja čeljust jegulje je malo izduženija od gornje, oči se nalaze na samom vrhu glave, odmah poviše usta. Boja jegulje je zelenkasta ili sivkasto smeđa, a donji dio je žućkast. Obavijene su slojem sluzi koji jegulji omogućava provlačenje kroz gusto raslinje u rijekama, a također i puzanje po obali i mulju pri niskom vodostaju[1]. Hrane se jajašcima riba, ribljom mlađi, crvićima, puževima, ali i jajašcima žaba, malim punoglavcima, insektima...
Jegulja je većinom noćno stvorenje, kada izlazi iz skrovišta u potrazi za hranom, premda treba naglasiti da ni po danu neće odbiti zalogaj ukoliko se on približi njenom skloništu. Jegulje koje žive u Europi nisu spolno zrele, a spolno sazrijevanje se dešava u dobi 6-30 godina, ovisno o spolu i području.
Boja im se tada mijenja u srebrenkastu s tamnijim bokovima, povećavaju im se nosnice i oči, produljuje im se čeljust, te odlaze u more. Prestaju se hraniti, te im se crijeva skraćuju i ostavljaju više mjesta u utrobi za spolno zrele gonade. Počinju putovanje prema Sargaškom moru, a putem se skupljaju u jata.
|