Apsurd je naše drugo ime, i ogleda se on gdje se god okrenemo. Imamo polja, a uvozimo povrće. Izvozimo visokovrijedni kamen i drvene trupce, da bi trgovine napunili njihovim uvoznim prerađevinama. Pati nam i morska brazda. Umjesto soli iz mora koje se drži za jedno od najčišćih, na police nam stiže tuđa, uglavnom iz sjeverne Afrike. Ponašamo se kao pijani bogataši, poslujući linijom manjeg otpora. No neki ne žele tako, primjer daje i Makaranin Ivan Šimić, koji je sam samcat, bez ičije pomoći i podrške, odlučio u praksu provesti svoj izum: u mjestu Krvavica na Makarskoj rivijeri napraviti svoju mini solanu.
Ali ne običnu. Ivanova solana ne zavisi o hirevima vremena kao one ostale s naše obale, u Stonu, Ninu, na Pagu. On u svakom trenutku tijekom godine, zahvaljujući posebno smišljenom sustavu slojevite gradnje, te korištenju snage vjetra koji pospješuje isparavanje, može proizvoditi sol i ostale morske prerađevine. Dapače, sam može i kontrolirati vrijeme njihova stvaranja. Ivanu u tome ne smeta kiša, pomaže mu bura, a ruku mu daje i tvrdoglavost.A kaže se kako tvrdoglavost prati inovatore. E pa Ivan je upravo to, član je DIATUS-a, iza njega je nekoliko patenata, a što je zanimljivo i predivnih krajobraza, impresivnih vrtova. To što je on i inače dipl. ing.šumarstva, specijalist u oblikovanju parkova, a uredio ih je diljem naše obale, već je neka druga priča. Ovu ćemo vezati uz okus soli.
Koristim snagu bure
 |
| Solni cvijet i morsko ulje samo su dio Šimićevog asortimana |
I sve će kao i ovo do sada krenuti put domaćih konzumenata, i turista koji cvijet soli nose diljem svijeta. Prodavat će se na policama dućana zdrave hrane, u specijaliziranim dućanima, na sajmovima.
Pritom će mali broj njih znati kako u rukama zapravo drže rezultat jednog vrlo uspješno realiziranog eksperimentalnog projekta, koji se svakodnevno usavršava i dotjeruje. U vjetrosolani smještenoj na 30-ak metara od mora, u lučici ŠRD-a Krvavica Ramova, fizika, zakoni termodinamike i entropije su se uz pomoć inovatorskog uma pretvorili u zanimljiv biznis. Šimić ne krije kako se poslužio onim što i naši stari od pamtivijeka rade, snagu bure koriste u sušenju hrane. Na tom principu, kaže, prave se i pršuti.
- U svim ostalim našim solanama imamo horizontalno postavljene bazene. Kod mene su bazeni smješteni slojevito, jedan iznad drugoga, i povezani su putem cijevi. Znači imaju komunikaciju.
Solni cvijet ima5 puta više minerala
Tako sam donjem bazenu napravio zaštitu od kiše, a ujedno sam kroz realizaciju komunikacije između slojeva, postigao da sastojinu gornjega bazena, salamuru, u slučaju nevremena lako prebacin u donji bazen. Tako je sačuvam od razrjeđivanja kišnicom. Zato donji bazen i jest dublji. Iskoristio sam i snagu vjetra koja pomaže u isparavanju. Matematički rečeno jedan burni zimski dan po količini isparenog mora, odgovora razini četiri vruća ljetna. I što sam postigao? To da sam prošle godine zbog ovakvog sustava gradnje, jedini ja imao berbu soli. Ostalima je kiša stvorila velike probleme, jer nisu uspjeli postići onu koncentraciju salamure, potrebnu za kristalizaciju soli – veli makarski inovator. Ivan je u startu odlučio kako se neće baviti proizvodnjom obične, industrijske soli.Riječ je o soli koja se koristi za nasipanje cesta, ili ako je tretirana u kućanstvu, po cijeni od pet kuna za kilogram. Iako njegovi bazeni daju i tu mogućnost, on se radije opredijelio za proizvodnju višestruko skupljeg cvijeta soli. Stvara se ljeti, kada salamura u bazenima postigne temperaturu od 60 stupnjeva. U tim trenucima počinje proces kristalizacije visoko cijenjenog cvijeta soli, koji se u grumenima kristala počne skupljati po površini. Kristali se počnu stvarati oko podne, a Ivan ih skuplja u vrijeme sutona. Od lipnja pa nadalje, za velikih vrućina, to mu je svakodnevna dužnost.
- Ovakvim sustavom isparavanje mogu raditi tijekom cijele godine, čime održavam ravnotežu soli u bazenima. A onda, s dolaskom vrućih dana, i visokih temperatura krećem u postupak kristalizacije. S obzirom na to da mi bazeni stalno isparavaju, već sada mogu imati cvijet soli. No namjerno s vremena na vrijeme razrjeđujem salamuru, kako bi taj proces zaustavio. Naime, cvijet soli ima najbolje karakteristike kada temperatura salamure u kojoj se stvara, postigne 60 stupnjeva. A to je za ljetnih dana. Salinitet mora je inače oko 3,5 posto. Onaj salamure u mojim bazenima je momentalno od 15 do 17 posto. S lipnjem će skočiti na 23, a solni cvijet se kristalizira od 26 do 31 – pojašnjava Šimić.
E sada zašto cvijet soli? Što nedostaje običnoj soli? Ivan je tu rezolutan, tvrdeći kako je cvijetu soli zbog drugačijeg kemijskog sastava i ljekovitosti, samim tim i iskoristljivost u prehrani nemjerljiva. Industrijska sol se, s druge strane, u prerađenom obliku koristi za ceste, a onu namijenjenu kućanstvu treba i dodatno tretirati kalijevim ferocijanidom. Ona u sebi, tvrdi Šimić, nema ni minerala, a mora joj se dodavati i umjetni jod. Ispitivanja su, veli, pokazala kako solni cvijet u svom sastavu ima prirodni kalijev jodid, i čak 15 puta više minerala nego klasična sol.
- Zato cvijet soli i pliva na površini. Ja bih solni cvijet nazvao najvrjednijim prikazom mora u kristalu soli. I zato sam se radije priklonio njegovoj proizvodnji. U svom sastavu ima magnezij, kalij, kalcij, a da je to točno, pokazuju mi i stalne kontrole koje se nad mojim cvijetom soli provode u splitskom Zavodu za javno zdravstvo. Već dvije godine od kako se proizvodnjom bavim, oni analizama prate moj rad.
Terapeutsko morsko ulje
 |
| Naravno da bih volio svoja znanja i patent razvijati i nadalje s poslovnim partnerima |
Prvi je dijamantna sol koja se stvara pri slanosti 31 do 38 posto. Nepodobna je za kuhanje, ali zato vrlo iskoristljiva za dermatološke tretmane. U sebi ova kruta sol nosi podosta minerala, koji su odlični za razne dermoterapije. A nakon toga ostaje još nešto, presoljena salamura s koncentracijom soli od 38 i više posto, prepuna planktona, nazvana morsko ulje.
- Evo vidite, ovo je inovacija. Tekućina je to bez mirisa, na prvi pogled ima izgled tekućine, ali kada se stavi na ruke osjeti se njena uljasta struktura. To je koncentrat mora i planktona koji su ostali u njemu, nakon što su se proveli svi postupci kristalizacije. Prošle sam godine napravio prvih 70 litara, nestalo je u tren. Ove godine očekuje oko 600 litara morskog ulja. Momentalno se nalazi na analizi u zagrebačkom Nastavnom zavodu za javno zdravstvo, te u Ljubljani. Prvi su rezultati izvanredni – kaže Šimić.
Šimić nije uspio proći niti na jednom državnom natječaju. Nije uspio naći ni partnera za svoje ideje. A uvjereno tvrdi i kako bi s primjenom ovakve inovacije, samo s ugradnjom vertikalnih bazena, paška solana mogla bez problema riješiti kompletno pitanje uvoza. Od svih hrvatskih solana, kaže, godišnje uberemo oko 20 tisuća tona soli, i to u ekstra godinama. A trošimo oko 300 tisuća. Onaj ostatak se uvozi.
- I to je žalost. Samo sa slojevitim bazenima riješili bi se toga uvoza. No, nekome to ne odgovara. Nekome je lakše uvoziti. S druge strane, naša zemlja ima oko deset tisuća hektara tla, nazvao bih ga pustinjskim, s nevjerojatno visokim stupnjem isparavanja, te vlagom koja se spušta ispod deset posto. Te se lokacije nalaze uz samu obalu, pod Velebitom. Zbog prirodnih elemenata koji tu vladaju, sprege mora i vjetra, s takvim isparavanjem, javljaju se uvjeti nalik onima u Sahari, pustinji Gobi ili Dolini smrti. To su izvanredni uvjeti koji bi se mogli iskoristiti za veliku proizvodnju soli. Time bi se otvorila radna mjesta, stvorili bi se klasteri, a centar proizvodnje bi mogao biti na Pagu. Mogli bi proizvoditi sol koja bi zadovoljila potrebe cijele jedne Europe. No mi to ne koristimo. Nitko o tome ne želi voditi računa. Kakva šteta, kakvi gubici – ističe Ivan još jednu svakidašnju, tužnu, apsurdnu hrvatsku priču.
I njegova je priča praćena nerazumijevanjem institucija, poticaja, pripomoći, s greškama koje su se rješavale u hodu. Da danas opet gradi vjetrosolanu, kaže, iznos koji bi uložio bio bi puno manji. Za sada nema mogućnosti prostornog širenja, iako nije nezadovoljan. I bez reklama i promidžbene pompe njegovi proizvodi lako pronalaze put do kupaca. A i s ovakvim gabaritima, veli, uvijek nešto ostane.
Najlakše bi bilo sve ovoprodati strancu. Ali neću!
- Naravno da bih volio svoja znanja i patent razvijati i nadalje s poslovnim partnerima. Najlakše bi bilo sve ovo dati vani. Ali ja to ne želim, zašto bi našu inovaciju prodao drugima. Neću. Pa možemo i mi napredovati. Ne događa se Microsoft, Nokia ili neka druga tvrtka samo drugima. Pa nešto tako možemo imati i mi. Moja priča se razvija, i ja sam zadovoljan. Naravno, s tisuću kvadrata bazena, imao bi godišnji priljev od 60 tona cvijeta soli. No nema veze, i ovako je dobro. Pokazalo se kako je moj istraživački projekt imao dobre temelje, i ima budućnost. I to me veseli – kaže Ivan Šimić.
Turisti u solaniIvan bi u svakom mjestu uz more volio vidjeti jednu mini solanu. Nastavile bi one nekadašnju tradiciju, koju je vrijeme očito zgazilo. Podastire nam i imena - Slanice, Solaris, Soline, kako kaže, toponime za solane koje su nekada postojale na tim lokalitetima. Veli i kako su njegovu solanu prepoznali turisti. Još prošle godine imao je ugovor s jednom češkom turističkom agencijom. Ove godine svoj su dolazak najavile već četiri koje će u Krvavice dovoditi turiste iz cijele Europe. |
|
Spas za žedne otokeVjetrosolana svojim sustavom može služiti i za prikupljanje kišnice, stoga bi s takvom namjenom bila idealna i na otocima koji nemaju vodovodnu mrežu. Bez problema, kaže Šimić, ona može prinositi oko tisuću litara slatke vode po kvadratnom metru, što bi imalo učinka i na poljoprivredne kulture samih otoka. |