Kad me je urednik “Slobodne” zamolio da napišem nekoliko redaka o pariškoj katastrofi, makar mi je dao samo pola sata vremena, uzeo sam dobrih 15 minuta da se priberem. Ne da bih zbrojio misli ili definirao dramaturgiju komentara, nego da bih suspregnuo vlastitu ćud sklonu naglim izljevima emocija, ishitrene patetike, vrijeđanja, psovki i grubih riječi koje je nemoguće poslije “vratiti u bocu”. A opet, osjećam odgovornost jer čitatelj, osim na informaciju, ima pravo i na ozbiljan i odmjeren stav. Bez mistifikacija, politikantskih kompromisa i figa u džepovima.
JOŠKO MARUŠIĆ
