Na arhitekturi je da gradi odnose, one u obitelji, one u susjedstvu, pa i one u gradu. (...) Vrijedimo onoliko koliko nas ima u drugim ljudima...Spomenuti citat posudio sam iz intervjua Dinka Kovačića koji je lani dao Diani Magdić. Zašto? Neposredni povod je, naravno, subotnja velika retrospektiva uglednog akademika, profesora i – prije i poslije svega – velikog arhitekta Dinka Kovačića koja se otvara u zagrebačkoj Gliptoteci.
Onaj drugi „povod“ je puno značajniji, a najbolje ga iskazuje pitanje: Jesu li grad i arhitektura ogledalo u kojem se najbolje zrcali naše ružno lice?
„Gradovi su isti kao i ljudi i žive od ljubavi. U apsolutnom otuđenju ne bismo uopće opstali. Prema tome, teško je (bilo) graditi, mislimo li na urbanizam ili arhitekturu, ako radimo s potpuno drugim...
Onaj drugi „povod“ je puno značajniji, a najbolje ga iskazuje pitanje: Jesu li grad i arhitektura ogledalo u kojem se najbolje zrcali naše ružno lice?
„Gradovi su isti kao i ljudi i žive od ljubavi. U apsolutnom otuđenju ne bismo uopće opstali. Prema tome, teško je (bilo) graditi, mislimo li na urbanizam ili arhitekturu, ako radimo s potpuno drugim...
