DVAPUT RANJAVANI BRANITELJ IZ SOLINA Ubit ću se ako mi žena i djeca završe na ulici!

Hrvatski branitelj, dvaput ranjavani 40-godišnji Momir Stojanac iz Solina, neriješenog HRVI statusa, jedan je od onih koji jedva sastavljaju kraj s krajem i razočaran zbog nebrige društva prijeti da će se pridružiti pretužnom nizu od preko 1800 hrvatskih ratnika koji su počinili suicid.

S PTSP-om, probuđenim dva desetljeća kasnije, Stojanac danas ne vidi izlaza. Ranije mu nije padalo na pamet tražiti mirovinu ni ostala famozna prava branitelja. Kaže – nije se za to borio.

Dočekao je da živ pušku zamijeni alatom pa je, sretan što je izišao iz postrojbe s obje ruke, odlučio kroz život samo pošteno.

Uzdržavao je obitelj postavljajući parkete sve dok mu je dopuštalo zdravstveno stanje. No prije godinu dana sve je krenulo nizbrdo.

Na bolovanju je, supruga mu je ostala bez posla, a s djecom od 8 i 16 godina šest su mjeseci životarili od 815 kuna, dok odnedavno prima 2700 kuna mjesečno. Od prvog ranjavanja 1991. godine Stojanac živi s gelerom, a za operaciju nema novca:

‘Želim raditi, ali ne mogu’

- Sve sam dao za ovu državu i ništa nisam tražio, mislio sam da imam zdravlje i da mogu zarađivati. Sad moram na operaciju na Rebro, a nemam ni za dopunsko osiguranje.

Na ratištu sam se skoro ugušio od prve alergijske reakcije, a od tada sam pomalo otkrivao da sam alergičan na veći dio hrane, jod, alkohol, penicilin, antidepresive, analgetike, anksiolitike...

Nema lijeka kojim bih umanjio bol, a boli sve, ubijaju me unutarnji organi. Živim 19 godina s gelerom koji mi ‘šeta’, trebao bih ga vaditi naživo, jer ne trpim nijedan lijek. Nakon niza pretraga zaključak je da je sva bol psihosomatska - prepričava nam Stojanac dok se jedva kreće stanom.

Nastavlja, u svom stilu:

- Smeta mi što danas ispada da su svi branitelji lopovi. Bile su mi smiješne te priče o PTSP-u sve dok i sam nisam obolio. Danas samo želim natrag svoje zdravlje da mogu školovati djecu, stid me pred njima, pitaju me jesam li uopće ratovao, zašto mi nitko ne pomogne... Želim samo raditi, ali ne mogu.

Bezizlazna financijska situacija Momira Stojanca je dovela pred rub i razmišlja o najgorem:

‘Ma, nemam ni 30 kuna kćeri za tempere’

- Ovih dana bih mogao završiti na ulici sa suprugom i dvoje djece, ako strpljenje moga gazde dođe kraju. Dobar je čovjek, ali i on je ostao bez posla. Dugujem mu već za tri stanarine, skoro će nam isključiti i struju jer nemam 3000 kuna...

Ma, nemam ni 30 kuna kćeri za tempere. Ne znam gdje ću s njima. Ako ugledam obitelj na ulici, gotovo je. Odlazim i ovo su zadnji dani u mom životu! Nema mi druge..., ništa nigdje nema bijelo - kazuje nam ogorčeni branitelj, koji danima vrti telefone i šalje mailove, ali, tvrdi, nitko mu se ne javlja.

- Jedino je solinski gradonačelnik Blaženko Boban odmah reagirao i primio me. Uputio me u Centar za socijalnu skrb i odobrio mi jednokratnu novčanu pomoć pa ćemo se time hraniti idućih dana.

Supruga uzaludno traži posao, ali je i ona oboljela živeći ovakav život - prepričava Stojanac svoju tešku životnu priču u kojoj bi se, nažalost, mogli prepoznati mnogi.

- Kad vidim tko je sve u Registru branitelja, uhvati me sramota. A meni tamo fali pola ratnog puta. I neka je objavljen, jer tko je protiv objave, taj nešto skriva. Meni su ‘ukrali’ godinu i osam mjeseci, ne priznaju mi ni vrijeme na ratištu u kojemu sam bio ranjen - kazuje Stojanac.

Teško dokazuje da je do 1994. bio u 3. gardijskoj brigadi, iako ima dokumentaciju i svjedoke.

 

‘Sve su izmiješali, samo da mogu sakriti gdje je tko bio’   Za potvrdu o sudjelovanju u 122. brigadi morao sam prijetiti da ću sve dignuti u zrak, da ne bih čekao godinama. Sve su izmiješali da mogu sakriti gdje je tko bio - zabrinjavajuće mirnim tonom pripovijeda Stojanac, dok su rijetki koji imaju sluha za njegov vapaj u pomoć.