Ribanje i ribarske prigovaranje. To bi, čini se, mogao biti dobar naslov današnjoj Dalmovnici, osobito ako mu se pridoda i koja riječ o strahu ribara – ovaj put “nosilaca” takozvanog malog ribolova – da od prigovaranja neće biti ništa. Nula bodova.
I da ubrzo poslije toga neće ništa biti ni od ribanja, ili bar od jedne njegove podvrste, a koje – vidjet će se nakon par redaka. Stanje i iskorištenost resursa Jadranskog mora, zakon i propisi o ribarstvu, koćarski ribolov, registar ribarske flote, hrvatsko ribarstvo u uvjetima članstva u Europskoj uniji, ribolov malim alatima, ribarske luke, izlov plave ribe, poticaji i potpore u ribarstvu, posade i alati ribarskih brodova…Na ovom dugom parangalu “tema s lustrom”, kroz koje bi se mogla bistriti naša ribarska politika, ipak nije spomenuta ona koja trenutačno najviše okupira pažnju ovdašnjeg “maloga čovika”, prvenstveno onog uz more, a ta tema je - slučaj malog ribolova! Ili točnije, brisanje te kategorije iz ovdašnje ribarske nomenklature, jer je tako – objašnjeno je narodu – ispregovarano u procesu uplovljavanja RH u vode pod nadzorom Bruxellesa.
Ukratko, paragrafi kažu da se od 1. ožujka ove godine više neće moći obavljati mali ribolov koji pretpostavlja upotrebu jednoslojnih mreža stajaćica, a da će se sadašnji nosioci povlastice za tu vrstu ribanja moći pod određenim uvjetima opredijeliti za gospodarski, odnosno sportski ili rekreativni ribolov, s tim da mali ribari na otocima i na Pelješcu – ispune li uvjete: preko 60 godina starosti i prihod manji od oko 1660 kuna mjesečno - “ostaju na životu” do 31. prosinca 2014. godine.
Poslije toga, morat će i oni kako Europa kaže. Ali, tu gdje bi cijela priča trebala završiti - samo kad bi svi činili kuco i mirno prihvatili zapovijed s višeg mjesta – ona zapravo tek počinje: po muletima, mandračima i kaletama Dalmacije (i ostalog primorja) izbila je neka vrsta narodne bune u mornarskoj majici. Bune kojoj je logistička potpora stigla i s pojedinih adresa od kojih se tome malo tko nadao: od jednog agilnoga zastupnika u Europarlamentu, od Senata jednog sveučilišta, od jednog uglednog profesora i ribarstvenog stručnjaka, ujedno i našeg pregovarača s Europskom komisijom…
“Ovo je za mene tragedija. Kao da su mi odsikli i ruke i noge. Bavim se 50 godina dopunskim ribolovom. To je obiteljska tradicija. Radio je to i moj otac, baš kao i moj sin. A sad bi sve to trebao zaboraviti, baciti ribolovne alate i zapaliti oba obiteljska drvena broda… Zabrana mi je u familiju donijela tugu i jad, ne znam kako ću sve to preživjeti”.
Ova jadikovka penzionera Mile Šestana iz Šibenika, objavljena u Slobodnoj Dalmaciji, tipična je za sve slične iskaze “saslušane” ovih dana po svim hrvatskim medijima, a na temu rečene zabrane malog ribolova i upotrebe mreža stajaćica: zabrana je izvan svake pameti, ovo će nam uništiti živote, mi i od to malo ulovljene ribe jedva preživljavamo, ne možemo ni sebe ni našu obiteljsku ekonomiju zamisliti bez ribarenja i odlaska na more, od naših alata i ulova nema štete za život u moru…
Oni uglas tako, a i potpora im, već rekosmo, nipošto nije za bacit. Dr. Alen Soldo, profesor na Odjelu za studije mora Sveučilišta u Splitu i pregovarač s EU-om, tvrdi da je aktualna zabrana izdavanja dozvola malim ribarima nezakonita i da je “posljedica nesporazuma ili neznanja”; europarlamentarac Tonino Picula drži da pred direktivom EU-a ne treba dignuti ruke u zrak i poklopiti se ušima, već je potrebno “postaviti zahtjev Europskoj komisiji da se otkloni uredba o malom ribolovu” koja “ograničava naše tradicionalno i prirodno pravo”; u Zadru je Senat sveučilišta donio “Deklaraciju o malom ribolovu” i to, naglašava se, bez ikakvih političkih konotacija, ali s neskrivenom željom da se u pregovorima s Bruxellesom “očuva naša tradicija i budućnost hrvatskih otoka”, uz upozorenje na negativne „gospodarske, društvene i kulturne posljedice do kojih će dovesti ukidanje kategorije malog ribolova“.
U svom komentaru na tu temu kolega Ivo Bonković je u “Slobodnoj” postavio ključno, iako naizgled retoričko pitanje: “Zar će zbilja nekoliko mreža koje će nekoliko puta godišnje u more spustiti ljudi čiji su preci to radili neometano desetljećima prije njih - uništiti život u našem podmorju?”. Odgovoru da takvo nešto ne pije vodu - jer je moru puno veća prijetnja nered u velikom, nego u malom ribolovu – najviše može pridonijeti skladna akcija ovdje već spomenutih “čimbenika”. Naravno, i svih drugih koji misle da je obrana malog ribolova ujedno i zaštita jedne uistinu dragocjene dimenzije narodnog života Dalmacije.
