Prava mala kolonija Čondića u velikoj tvrtki “Gross-Gerau”. I nakon napornih 18 godina rada i mukotrpne štednje, Čondići odlučiše kupiti veliki bager. Uložili su u njega ondašnjih 200 tisuća DEM, pravo malo bogatstvo. Radili su, štedjeli i onda su uvezli veliki japanski građevinski stroj Kamatsu 155 A, koji je odjednom mogao pogurati 11 kubika zemlje i drugog materijala. Takve željezne grdosije nadaleko nije bilo.
‘Moj je Kamatsu, nije mi krivo, radio za moju Hrvatsku’
− Da, tako je to bilo. Odlučio sam kruh zarađivati kod kuće. Tek što sam uvezao stroj, a bilo je to 1978. godine, dobio sam posao u Sloveniji, a onda poslove širom ondašnje države. Krenulo je odlično, zarađivalo se, a nije bilo sela u Dalmatinskoj zagori gdje nisam svojim bagerom pomagao u izgradnji prometnica, i to besplatno. Imao sam i svoga bagerista, odlično sam ga plaćao, a ja sam ugovarao poslove. A onda je došao Domovinski rat. Moj stroj, a s njim i moj sin Tonko otišli su pomoći Hrvatskoj vojsci. Bio je moj Kamatsu i na Dinari, u dalmatinskom zaleđu. Neka, nije mi bilo krivo, radio je za moju Hrvatsku − veli nam Ivan.Nastavio je:
− Onda se počela graditi i autocesta od Zagreba prema Dalmaciji. Stroj je radio u sklopu splitskog “Konstruktora” tu u Radošiću, na Vučevici. Sve je išlo po planu, nije bilo problema. A onda je došao kobni 28. travnja 2006. godine. Ujutro mi javiše moji prijatelji iz Radošića: “Ivane, tvoj stroj režu, vare, odnose dijelove.” Nisam povjerovao, odmah sam otišao tamo i imao sam što vidjeti.
Moj Kamatsu, grdosija od 43 tone, bio je rastavljen na dijelove, pola je ostalo, pola je bilo odneseno. Tek tada su nastale moje muke. Policija je došla, obavila očevid, otkrila počinitelje i privela ih u lisičinama. Oni su, međutim, već bili prodali dijelove u Kaštelima, što znači da je moj stroj upola recikliran, jednostavno je nestao.
Očekivao sam, kao u svakoj pravnoj državi, da mi se šteta adekvatno nadoknadi i počele su sudske rasprave. Odvjetnici, rasprave, odlasci u Kaštela na sud, pa se vraćaj kući, a u Njemačkoj braća pitaju što se to događa. I evo, nakon pustih godina dobio sam i pravomoćnu presudu Županijskog suda, u Dračevcu su riješili da sam oštećen i da mi se šteta mora nadoknaditi.
‘Na rasprave su dolazili u skupocjenim odijelima’
− Na raspravama sam viđao ljude koji su mi uništili stroj i život. Dolazili su u skupim automobilima i moj mi je odvjetnik, kojega sam u to vrijeme itekako dobro plaćao, rekao da ćemo se imati od čega naplatiti. No, ostao sam bez ičega jer se sud, unatoč presudi, nema od čega naplatiti od okrivljenih. Ma, kad se već ne može naplatiti, da mi se barem dade zadovoljština i da se te ljude osudi, da iskuse zatvor za svoje nedjelo.No, ništa. Kad sam o tome govorio svojim njemačkim prijateljima, nisu vjerovali. Ukradeno mi je 200.000 DEM, a to je danas i više od 200.000 eura, sud zna tko je to učinio i nikomu ništa − uzrujano nam pripovijeda Ivan Čondić.
No, osim što je tom krađom osiromašen, obolio je od pustih briga i stresova, operirao je glavu, ima visok tlak. Osim toga, i pritisak unutar obitelji, koja, kako nam je rekao, i nadalje njega na neki način smatra odgovornim, dodatno otežava život ovom sada već uništenom čovjeku.
Kad bi se ova priča mogla ekranizirati, ili o njoj napisati knjiga, vjerujemo da bi bila silno zanimljiva i mnogima poučna.