Ne treba uopće pitati, ni dvojiti oko toga od čega je Mario umro – nesumnjivo, od posljedica novinarstva, pa ma kako god se to moglo tumačiti; možda baš onako kako neki ljudi umru od posljedica prometne nesreće. Svakako, fizički kraj mu je odredila teška trauma žurnalizma, u pravilu opasna po život i, nažalost, neizbježna u zanatu u kojemu se mrtvi, evo, počinju brojiti kao poslije bitke s bojevim mecima, a ne tek s (nimalo virtualnim) vjetrenjačama dosuđenim novinarstvu kao protivnik kojem se može samo staviti soli na rep. Jerčić je, zapravo, podijelio sudbinu motora s unutrašnjim sagorijevanjem: za novine je radio i davao sve od sebe, sve dok “kompresija” nije popustla i motor se, jednog jutra, više nije mogao upaliti…
A mi iz “Slobodne” najbolje znamo da nikad nije ni radio u leru. Uvik trka, uvik priša, uvik fali još jedan podatak, uvik valja još nešto provjerit, izmjenit naslov, prominit fotografiju, skratit tekst, produžit tekst… Trči za viješću, trči za rotacijom, trči za distribucijom. Čeka lektor, čeka štamparija, čeka distribucija, čekaju trafike, čekaju čitatelji.
Nikad mira i skoro nikad odmora, a u Jerčićevu slučaju – ni sna. “Slobodnu” je, naime, napustio čovjek koji je svoje najburnije dane proveo noću! Ne u kafani, disku, guštu i tulumu – ako ste možda na to pomislili – nego na poslu, pred pisaćim strojem, pred kompjuterom i satom, nerijetko u istom trenutku s dva telefona u rukama i barem dva različita “problema koji ne mogu čekati” u ušima i, u neku ruku, na duši.
Još od 1995. godine bio je, naime, noćni urednik u redakciji “Slobodne Dalmacije” – u prijevodu na jezik nekog pametnijeg, da ne kažem normalnijeg, svijeta obavljao je posao koji je izbjegavao, i izbjegava, svatko tko se nije izlegao iz jaja kao noćna ptica. I koji je (posao) - poput električne stolice novinarstva - i nekolicinu kolega iz “Slobodne” koji su “noćnu šihtu” odrobijali prije njega otpremio u nebesku redakciju: Zvonu Pupačića, Sergija Šelamova, Uroša Šakića…
Mario bi danas i o samom sebi – kako u večernjem izdanju nešto ne bi kasnilo zbog njega i takvih tričarija kao što je putovanje na onaj svijet – objavio vrlo kratku vijest, možda i kao neku vrstu posljednje želje: U 58. godini preminuo je… I to bi bilo to. Ipak, uz sav respekt prema posljednjim željama, makar neizgovorenim, nužno je dodati još ponešto što će kako-tako “objasniti” njegovo trajanje među nama i odlazak tamo gdje ga život neće požurivati prema smrti.
U “Slobodnoj” je počeo 1984. godine, manje-više kao i svi koji počinju hod po novinarskim stazama – u gradskoj rubrici, gdje je (kako uobičavamo reći) pratio “sektor” lučkog prometa, pomorstva, brodogradnje… Pokazao je da zna s perom, ali i s ljudima, pa je brzo “avanca” u urednika Gradske i, potom, večernjeg, odnosno noćnog urednika. Bio je radišan, precizan, profesionalno pouzdan, ljudski iskren. Po naravi nije bio hazarder, a zapalo ga je donositi odluke dok drugi spavaju. Bio je čovjek koji je mnoge vijesti – one koje stižu u gluho doba noći i nerijetko su najvažnije – čuo prvi i ujutro s njima budio nas ostale, naspavane i ušuškane u svome miru.
I kad ga, danas, njih šest među ruke ponesu prema groblju u njegovim Kaštelima, mi kojima će nedostajati možemo se, valjda, tješiti spoznajom da će se naš Mario napokon naspavati.