To jest, progovoriti u urodu oblice, levantinke ili lastovke, o postotku ulja u plodovima, o cijenama prerade u uljarama, odnosno budućoj cijeni mladog maslinova ulja na službenom i “crnom” tržištu, o maslinarskim nevoljama i zbunjozama u vezi s novim zakonskim tretmanom sezonskoga rada u poljoprivredi...
No, ništa od toga, jer se nesuđeni maslinarski tjedan nekako urušio pod težinom vremena (misli se na meteorološko vrijeme, a ne na doba krize) i barem jedako toliko pod teretom loše meteoprognoze koja je, zaogrnuta oblacima i natopljena kišom, mnoge maslinare zaustavila u nakani da se organiziraju i otisnu među masline, u berbu.
Utoliko je i Dalmovnica promijenila kurs i okrenula se nekim drugim dalmatinskim pričama, možda s radnim naslovom “Bizarna Dalmacija”. Zapravo, jedna je bizarnost kao iz vode izrasla upravo iz spomenutog glavnoga razloga za “ukidanje” maslinarskog tjedna - iz činjenice da je vrijeme bilo uistinu loše. Toliko loše da se u medijima i društvenim mrežama razvila žustra polemika, ni manje ni više već o tome jesu li, narodski rečeno, zajebaniji američki uragani ili naša bura i jugo. Jesu li naši Kjara i Ladislav moćniji nego njihove Sandy i Katrina.
I bome su potegnuti mnogobrojni argumenti, parametri, brojke i slova. Pa je izišlo na vidjelo da je u nas najsnažniji udar bure zabilježen 21. XII. 1998. godine na Masleničkome mostu – puhalo je 248 kilometara na sat, što je čak dva puta jače od najsnažnijeg udara uragana Sandy – 128 kilometara na sat, ovih dana u Americi, te puno jače od najbržeg “refula” – 217 kilometara na sat - nedavnog američkog uragana Katrina.
I sad ti vidi: u Americi od tog njihova povjetarca, od Sandy, broje mrtve i ranjene, na tisuće je porušenih kuća, pola New Yorka nema struje i vode, ne vozi podzemna željeznica, ne rade škole… a u nas od strašnog ciklona Ladislav, porijeklom iz sjevernog Jadrana, skoro pa ništa. Poplavilo nešto podruma, polomilo se nekoliko stabala, razbijeno pokoje auto na parkingu, nakratko zaustavljeni katamarani, malo se napatili i ispovraćali putnici na trajektu “Marko Polo” prispjelom iz Italije i , da, skoro sam zaboravio, nije se moglo u masline baš onako kako se planiralo.
Ako sad nećemo cjepidlačiti s objašnjenjima da kod tropskih ciklona glavna opasnost i ne dolazi od vjetra, nego od valova i podizanja razine mora, zaključak je da je naš vitar jači nego američki, ali da smo i mi jači od Amerikanaca.
Kako god bilo, zaokupila nas je neobična, za Dalmaciju uistinu bizarna tema o ciklonima i uraganima, umjesto one odgođene, o maslinama. Za nastavak, iz bogatog izloga dalmatinskih zanimljivosti, da ne kažem bizarnosti – a u ponudi su, među ostalim, storije o fra Šimi Nimcu, o dupinima dopremljenim iz američke vojne baze u San Diegu da bi tražili neeksplodirane mine kod Prevlake, o Imoćanima uvrijeđenim što će u Parizu njihovu gangu pjevati Hercegovci, o ženi koju je u Dugom Ratu iz čista mira zračnom puškom gađao nepoznati “atentator” - biram nepobitno bizarnu priču o tzv. rakiji poskokuši. Miroslav Zakarija iz Vinjana Donjih, kako su novine objavile, duša od čovika, ima neobičnu navadu da lovi poskoke, žive ih utapa u bocu s rakijom lozovačom i tako proizvodi rečenu “poskokušu” koja bi, veli Miroslav, lako mogla biti prika likarija protiv raka i drugih bolesti, ali neće nitko da je kuša jer je sva žuta, valjda od zmijskog otrova. Autor teksta zmijolovca Zakariju nit posebno kudi, niti hvali, tek umjereno reklamira likariju “duše od čovika”.
No, za dan-dva eto ti na otvorenoj sceni i pisma Patricije Granić i Ivane Grubišić iz Zelenog telefona. Za njih je “poskokuša” izuzetno tužna priča jer – navode – dobričina iz Vinjana svaki put kad napravi svoju “likariju” krši više zakona, pošto su u Hrvatskoj sve zmije zaštićene i ne smije ih se bez razloga ozljeđivati i ubijati, a osobito ne žive prerađivati u “poskokušu”, što je teško zlostavljanje i mučenje životinja, a za to se ide u zatvor. Zmije su – navode na kraju potpisnice pisma – toliko posebno da su vrijedne divljenja! A Zakariju, izgleda, ne bi Bog razuvjerio u to da je vrijedna divljenja samo “poskokuša”, njegova “likarija za sve”.
MLADEN KRNIĆ
