Nakon tzv. aktualnog prijepodneva u Saboru, prošlog ponedjeljka, Stipe Gabrić Jambo, inače šutljivi zastupnik iz Dalmacije, iz neretvanske doline, rezignirano je ustvrdio kako bi bilo puno bolje da su se svi narodni zastupnici toga (meteorološki gledano) lijepog jutra umjesto političkim svađama posvetili – branju mandarina.
Dobro, sad, to je njihova stvar, to nije – mislim na saborska prepucavanja, nadmudrivanja i optuživanja – onaj izvorni tematski okvir Dalmovnice, ali se rečeni Jambin poziv političarima na izlaz u prirodu, na blagotvorni čisti zrak, pokazao kao svojevrsni šlagvort za tvrdnju da su se minulog tjedna ovdje u Dalmaciji, u carstvu Božje ljepote, uz neizbježno pripadajuću obilatu porciju nevolja škverana, tekstilaca, vinogradara..., događale i mnoge zanimljive i dobre stvari! Možda, ruku na srce, ne baš tako opojne i (navodno) važne poput “njezina veličanstva politike”, ali svakako lijepe, korisne i, može se reći, dobre za duhovno i fizičko zdravlje. Na što mislim?
Pa evo, između ostaloga, i na to da se pod jedrima Mrdujske regate izgrađivao jedan poseban oblik splitske društvenosti; da se na Knjizi Mediterana bistrilo životopise domaćih svetaca, ali uz više drugih naslova obnarodovalo i knjigu “Dalmacija očima stranaca” norveškog autora Sveina Monneslanda; da se u imotskom Krivodolu znanstveno razglabalo o doprinosu časnog plemena Ujevića hrvatskom kulturnom naslijeđu; da je u sinjskim Alkarskim dvorima predstavljena monografija prof. Velimira Borkovića o kultnoj dalmatinskoj rijeci Cetini...
Ovo potonje – knjiga o Cetini – inspiracija je današnje Dalmovnice. S dobrim razlozima. Jer, Cetina je , zaista, mnogo više od onoga što se na prvi pogled čini. Ona je čudo ljepote i čudo važnosti za živote ljudi koji joj, stoljećima, nastanjuju obale. Njezini meandri od izvora kraj Vrlike do ušća u Omišu svojevrsna su kaligrafija kojom je ispisana duga povijest i morlaka i primoraca, vlaja i – na svoj način, napajajući ih vodom – bodula. Iz njenih brzaca svijetle nam žarulje, iz njenih mlinova jede se kruh.
I metaforički i doslovno. Cetina nije samo rijeka, ona je voda. A voda je, Bože moj, srž života s bezbroj konotacija, od elementarnih – da se žedni napiju – do kompliciranih geopolitičkih, kad postaje predmetom pohlepe i moći, slično nafti. “Nitko ne može kupiti prošlost, pa Zapad, potrošivši vlastite rijeke, danas nastoji kupiti naše. Međutim, najprije mi, a onda oni, trebaju shvatiti da Cetina nije na prodaju, jer Cetina je sveta. Njenom vodom su nas krstili, pojili, u njoj smo plivati učili, s njenom vodom će nas na samrti blagosloviti.”
Ovako, zgusnuto, o “svetoj vodi” piše profesor Borković u svojoj divot-knjizi proviđenoj – na njenih 180 stranica monografijskog formata – pregrštom fotografija od kojih zastaje dah kao, uostalom, pred svakim čudom. Ovaj put pred čudom Cetine.
Borkovićeva monografija – izdavač je sinjski ogranak Matice hrvatske, urednik fra Mirko Marić, grafički urednik Jakov Borković, a autori fotografija Rino Efendić, Ljudevit Blagec, Jure Jović, Moris Kolak, Ivo Pervan i Filip Ratković – poučit će vas osnovnim stvarima o Cetini.
Najveća je dalmatinska rijeka, duga 105 kilometara, izvire na 380 metara nadmorske visine, od Trilja do Zadvarja teče kanjonom dugim 30 kilometara s veličanstvenim vodopadom Gubavica kao uskličnikom prije Pavića mosta, na njoj je čak pet hidroelektrana (Peruča, Đale, Orlovac, Zakučac i Kraljevac) te šest vodozahvata, uključujući i one s kojih piju Šolta, Brač, Hvar, a uskoro će i Vis.
To bi, dakle, bili podaci koje je u svakom prikazu red navesti, ali ono što je više od reda, što treba uvijek iznova otkrivati, jest duša rijeke i, evo, duša knjige o njoj. Plavetnilo i zelenilo vode, sutoni i svitanja nad kanjonom i poljem, mraz i bršljan uz obale, mostovi, rukavci, mlinice, izvor, ušće, elektrane, livade, gaz, krš, vodopadi, otočići, brzaci, tvrđave i crkvice na bokovima...
To je Cetina kakvu je vidio i volio veliki pjesnik sa Slimena Josip Pupačić, čijim stihovima nije odolio Borković u monografiji, a evo, za epilog, ni ja u Dalmovnici: “Nije to nikakvo čudo/ ali pogledajte je/ potopljeno selo i ljepše klisure od bilo kojeg grada/ Brza je i mirna je/ pogledajte je kad se u suton okupa/ tri ovce na otoku i jedno magare/ I sve je potopljeno/ samo jedan jablan gleda svoj stas u vodi.../ Nije to zato što Cetinu volim/ ali, ovakvoga grada još nisam vidio/ Bože moj – Cetina!”
