Jere Burazer (Boris), Primoštenac na “privremenom” radu u Švedskoj dugih 41 godinu, uvijek rado i s puno nostalgije dolazi u rodni kraj. Ima kuću u Bilini pokraj Primoštena i ljeti sa suprugom Dankinjom redovito tu provodi odmor. Ali, iz Primoštena odlazi svake godine sve žalosniji jer se, kaže, ovdje stvari teško i sporo mijenjaju nabolje.
Jere Burazer
Turizam i ugostiteljstvo glavni su izvor zarade mnogim primoštenskim obiteljima, a oni koji se njime bave najradije bi da im turisti pošalju novac i ostanu − kod kuće! − Neku večer sam sa suprugom izašao na večeru u restoran “Marina”, gdje često zalazimo kad smo ovdje. Naručili smo crni rižot za predjelo, a dobili jedva sivkasti.
Uz njega su nam poslužili stari kruh namočen u ulje, da bi nas zavarali. Kad smo pojeli predjelo, eto konobarice i pita jesmo li zadovoljni, je li bilo dobro. − Ne, nije bilo dobro − odvažim se i kažem iskreno. − Nismo dobili ono što smo tražili. To nije bio crni rižot. Žali konobarica što je ispalo tako i veli da su kuhari umorni od naporne sezone, a i dogodilo se da je baš večeras restoran pun ljudi pa se ne stigne sve napraviti kako treba.
− Mislim se, nije moguće da im je to opravdanje, da takvim odnosom prema gostima misle razvijati turizam − kazuje ogorčeni Jere. No, dobro, mislio je da će možda glavno jelo biti bolje. Pa naruče riblju platu za dvije osobe. Čekaju strpljivo dva sata, a ribi ni traga. Da je nisu pošli tek uloviti, pomisli i zazove konobaricu da pita gdje je zapelo.
− Šta još niste dobili meso? − iznenađeno će ona. Preprženo i suho − Kakvo meso, pa nismo ga ni naručili. Tražili smo ribu − odgovaram, sad već ljut − kaže Jere. − Oprostite, pomiješala sam. Mislila sam da ste htjeli meso − veli zbunjena konobarica i obećava: − Sad će odmah.
− Ma dobro, kad je već tako, dajte nam bar to meso − pomirljivo će primoštenski Šveđanin. Za dvadesetak minuta stiže glavno jelo. − Za svakoga po jedan suhi kotlet, dva drvena, prepržena ćevapa i komad pršuta sprženog na grilu i nalik kartonu. Bio sam bijesan i odmah zatražio račun. “Ovo je čista pljačka”, kazao sam vlasnicima restorana.
“Mogli ste mi reći da vam treba novca, poslao bih ga i ne bih ni dolazio na večeru. Tako to ne smijete raditi. Varajući goste, samo ih možete izgubiti.” Platio sam 350 kuna za tu prijevaru i otišao. Na sreću, u Rudini je pjevala dalmatinska klapa i ipak nam spasila tu promašenu večer − ispričao je Jere Burazer, napominjući da je odlučio javno reagirati samo zato da se takve stvari više ne bi ponavljale.
− Cijene su ovdje užasno visoke, a kvaliteta užasno niska. Ugostiteljstvom se bave mahom poljoprivrednici i ribari bez ikakvih kvalifikacija. A danas to više nigdje na svijetu, osim kod nas u našem ugostiteljstvu i turizmu, ne prolazi − poručuje “naše gore list”, koji je vani naučio da se prijevara nikome i nikada ne može isplatiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....