Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Još malo pa će nam Ustav bit išaran promjenama ka vrata na zahodu autobusnih kolodvora. Acilino

Detalji o usluzi >

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Još malo pa će nam Ustav bit išaran promjenama ka vrata na zahodu autobusnih kolodvora. Acilino

Detalji o usluzi >

Arterija

Objavljeno 23.02.2011. u 11:48

Mate Kapović: Lektori su cenzorska pješadija

 Mate Kapović
Lingvist Mate Kapović, sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, široj javnosti je postao poznat po svojoj žestokoj kritici komercijalizacije obrazovnog sustava i podršci studenima u borbi protiv njene primjene na hrvatskim fakultetima. Jednakom gorljivošću Kapović se i u domeni svoje struke obrušava na sve pokušaje zlouporabe znanstvenog položaja radi različitih ideoloških ciljeva.

U svojoj tek objavljenoj knjizi “Čiji je jezik?“, pisanoj stilom “lingvistika za početnike“ tj. s ciljem da bude razumljiva i nestručnoj javnosti, razotkriva načine povezanosti jezika, ideologije, povijesti i politike i posljedice koje imaju po hrvatsko društvo. Privilegiranost standardnog nad govornim jezicima, jezični purizam, vječna dilemu o jednom ili četiri jezika u regiji neke su od tema kojima se Kapović bavi i o kojima nešto rekao i za Slobodnu Dalmaciju.

Učenje dijalekta

U knjizi pišete o privilegiranom položaju standardnog jezika nad govornim. Ukazujete na pretjeranu potrebu ispravljanja govornog jezika i u situacijama gdje za to, s funkcionalne strane, nema potrebe. Odakle ta potreba i kako se ona manifestira?

Na određenom stupnju civilizacije javlja se potreba za službenim jezikom kojim se pišu zakoni i drugi slični službeni dokumenti. I to nije sporno. Sporno je što se ta varijanta jezika smatra superiornijom i vrednijom od drugih, a ona je zapravo tek pomoćno sredstvo koje olakšava komunikaciju.

Pravi lingvistički pristup smatra da su sve jezične varijante od lokalnih, dijalektalnih pa do standardnih, međusobno ravnopravne. Ako nešto nije standardno, ne znači da je nepravilno. Sve te varijante i oblici unutar njih dio su jezika i samim time su pravilne. No, često, i od stručne javnosti, čujemo suprotna mišljenja.

Koja bi onda bila sfera standardnog jezika?

Većina ljudi u većini situacija nema potrebe koristiti standard. To samo po sebi nije loše. Standardni jezik bi se trebao upotrebljavati samo u strogo formalnim situacijama – u udžbenicima, zakonima ili javnim nacionalnim medijima. No, na lokalnim televizijama bi se mogli upotrebljavati lokalni govori.

Predlažete i uvođenje dijalektalnih govora u obrazovne sustave.

Da. Metodička istraživanja su pokazala da djeca lakše usvajaju standardni jezik ako pritom uče i lokalni govor kroz razlikovne gramatike. Pomoću takvih udžbenika djeca uče pravila standardnog govora uspoređujući ih s razlikama u dijalektima. Vrlo se često misli da takvi pristupi stvaraju zbunjenost kod djece, no istraživanja su pokazala da to nije slučaj.

No, takvi zahtjevi mogu naići na otpor pomoću argumenata da se na taj način stvara separatizam na nacionalnoj razini?

To je besmisleno jer je riječ o dijalektima koji pripadaju hrvatskom jeziku. Treba znati standard, ali i lokalni govori su jednako vrijedni i treba ih cijeniti.

Uspoređujući ulogu standarda u primjerice engleskom jeziku, gdje on predstavlja stratifikacijski marker privilegiranih skupina, napominjete kako u hrvatskom društvu nijedna varijanta nema takvu funkciju. No, ipak u sredinama, poput zagrebačke, neki govori kao što je hercegovački nisu, u najmanju ruku, “popularni“.

Uvijek postoje jezične predrasude. U Hrvatskoj su one usmjerene prema hercegovačkom govoru, govorima u kojima se ispuštaju nenaglašeno i i u (pa se govori, primjerice, lisca umjesto lisica), zatim ruralnim kajkavskim govorima… No to nije neobično i specifično isključivo za Hrvatsku iako bi trebalo raditi na jezičnoj snošljivosti.

Rasprava bez emocija

Demistificirate i samu raspravu unutar stručne zajednice oko pravopisa. Smatrate da te razlike nisu kvantitativno važne, ali zato jesu u ideološkom smislu. Ali i financijskom. Možete li to objasniti?

Nije tajna da se u Hrvatskoj pravopisi dobro prodaju te da se na njima može lijepo zaraditi. Kod nas je situacija takva da se sa izdanjem svakog novog pravopisa neke stvari mijenjaju, a da za to nema potrebe. Neke izmjene se rade iz čisto političkih razloga kao što je poznato neću i ne ću. U javnosti se percipira da su razlike među postojećim pravopisima velike i da to predstavlja problem. No zapravo su razlike neznatne i bilo bi najbolje da se jednostavno vidi što će u upotrebi na kraju prevladati.

Pravopisom bi se trebali baviti lektori koje nazivate “purističko-cenzorskom neokroatističkom pješadijom“. Čemu takvi atributi?

Umjesto da se bave tehničkim poboljšanjima u tekstu, lektori se bave krivim stvarima. Imaju popise krivih i pravih riječi i bave se njihovim ispravljanjem. Navodno na HRT-u lektori mijenjaju klackalicu u ljuljačku, a ljuljačku u njihaljku. To je potpuno sumanuto. Takav pristup jeziku je promašen i neznanstven.

U knjizi pišete da je jezični purizam brojanje krvnih zrnaca riječima. Nakon što smo pobrojali srpska, na red su došli anglizmi. Na koji ih način ukorporirati u jezik?

Lingvistika se bavi opisom jezika. One riječi koje se upotrebljavaju trebaju biti zabilježene u rječnicima, a kako će se pisati, npr. autsajder ili outsider, manje je bitno. Ako ljudi govore te riječi, nije na lingvistima da određuju je li to dobro ili nije. To nije znanstveno i nema efekta jer ne možete ljudima nametnuti kako će govoriti. Osim toga, svi jezici posuđuju riječi iz drugih. Njemački ili japanski su posudili puno više anglizama od hrvatskog. Priče kako to prijeti opstanku jezika su besmislene.

No bez posuđenica i s njima, još uvijek je aktualno staro pitanje jednog ili sad već četiri jezika na području bivše Jugoslavije. Niste pristali ni uz jedan od dva tabora, već nastojite trezveno analizirati fenomen. Koliko je onda jezika u pitanju?

Ako se kaže da je situacija komplicirana, izgleda kao da se izbjegava odgovor. No situacija doista jest kompleksna i nema jednoznačnog odgovora. Pitanje je svakako prepolitizirano i u raspravi ne bi trebalo biti toliko emocija. Već na prvi pogled je jasno da odnos srpskog i hrvatskog jezika nije isti kao odnos mađarskog i hrvatskog. Način na koji će se taj odnos točno analizirati je više pitanje simboličko-identitetskog odabira nego same lingvistike.

Čini se da je najveći problem u samom starom nazivu “srpskohrvatski”, oko kojega je i nedavno bilo dosta polemika – on nije ni znanstveno utemeljen ako se gledaju dijalekti, a nije ni neutralan jer primjerice ispušta Bosance i Crnogorce koji također govore štokavski. Osim toga, javnost ga ne prihvaća.

Nema svjetske zavjere

Spominjete kako to nije situacija specifična za ova geografska područja. Navodite primjer romanskih jezika na evropskom tlu gdje su jezici “oni dijalekti s vojskom i mornaricom“?

Da, na tlu Italije se zapravo ne govori samo jedan romanski jezik nego više njih. Također, neki su hrvatski govori gotovo jednako različiti od hrvatskog standarda koliko i standardni slovenski. Lingvistički je teško odrediti što je točno poseban standardni jezik, što varijanta nekog širog standardnog jezika i sl.

No pitanje imenovanja je osjetljivo. Smeta nam upotreba naziva hrvatskosrpski u stranoj stručnoj literaturi, učenje tih jezika na istim katedrama diljem svijeta…

Ni to nije specifičan slučaj ovih prostora. Dovoljno je navesti primjer kolonijalnih jezika kao što je engleski čije varijante nazivamo australski engleski, američki engleski i sl. Možda bi najbolji zajednički naziv, kada nam je potreban, bio štokavski jer je neutralan.

A što se katedri tiče, i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu uče se makedonski i bugarski na istom Odsjeku. No, važno je naglasiti da tu nije riječ o nekoj svjetskoj zavjeri, već drugim razlozima koji su više praktične naravi.

Što je sa lingvističkim istraživanjima? Koja nam istraživanja u usporedbi sa drugim zemljama nedostaju?

Ne treba biti prekritičan - i u nas provode neka vrlo kvalitetna istraživanja u lingvistici. No ono što nam npr. nedostaje je veća pažnja usmjerena urbanim govorima. Kod nas se još uvijek uglavnom istražuju ruralni govori.

mašenJka bačić