Agonija radnika Konstruktora: U 21. stoljeću mi gladujemo. Ovo nije gradilište, već logor

Agonija radnika “Konstruktora” se nastavlja. Gladni, žedni, napušteni i ostavljeni od sviju u brdima između Ploča i Vrgorca čekaju toliko željene plaće, a novca nema niotkuda. Čekaju devet plaća, a nakon 1. srpnja dugovat će im i desetu.

- Ovo vam je najeftinija radna snaga na svitu. Kinez za dan rada dobije dolar, a ovi ovdje radnici ne dobiju ni dolar. Pa, vi vidite, tim su nas riječima dočekali radnici “Konstruktora”, koji su već drugi dan obustavili radove.

’Ne daj Bože da se razbolimo...’

U štrajku su, ne žele raditi badava, a prekid rada je bio jedini način da svom poslodavcu pokažu da misle ozbiljno. Odgovor na svoje zahtjeve nisu morali dugo čekati. “Konstruktor” im je uskratio prijevoz i hranu u zajedničkoj kuhinji, pa oni doslovno treći dan nemaju što jesti. I vode gotovo da nemaju, jer nisu plaćeni računi za popravak cjevovoda još od prije štrajka.

Teško, da ne može teže biti. Šezdeset ljudi gladuje daleko od očiju javnosti, uz autocestu Vrgorac-Ploče, a putnici i ne slute da se samo koji metar dalje u kamenjaru ljudi bore za golu egzistenciju. Ovdje su zaglavili na radilištu slivnika za otpadne vode. Radovi ovoga tipa inače mogu potrajati maksimalno 60 dana, ali oni ih rade, s kraćim prekidima, duže od godine.

- Od ovoga nam gore može biti samo bolest. Ne daj Bože da se razbolimo, tko će nas doktoru voditi. Smrt je bolja od patnje u ovom kamenjaru - ogorčeni su radnici “Konstruktora”, koje smo zatekli u naselju Puljani kod velikog vijadukta na kojemu je ostao blijedi natpis “štrajk“ iz nekih prijašnjih vremena.

Vrijeme je prolazilo, a njima nikako da osvanu bolji dani. Plaće su tražili prošle godine, a traže ih i sada, samo što njihove vapaje nitko ne čuje. Pregorjeli od sunca, sa žuljevitim rukama, radili su badava nadajući se spasu - naplati teško zarađenih plaća, kojih nema i, kako sada stvari stoje, neće ih ni biti. Sve su nade polagali u predstečajnu nagodbu, ali od toga očito nema ništa. Plaće su počele kasniti jedna po jedna pa do desete, da bi danas bili dovedeni do gladovanja.

- U 21. stoljeću mi gladujemo. Ovo nije gradilište, već logor - kazuju nam ogorčeni radnici. Evo, vidite, načelnik općine Pojezerje Boro Dominiković donio nam je marendu. Hvala mu, nije morao. Sažalio se na nad našom patnjom.

Sir, mortadelu, pomidore, kruh, nekoliko boca soka i vode, poslagali su na paletu. Kraljevski obrok za izgladnjele i izmučene radnike.

- Ljudi moji, ovo mi je prvi obrok od prekjučer, zavapio je Tihomir Tonković iz 400 kilometara udaljenog Otočca. Sve i da hoće, ne može otići svojoj kući, jer novca nema. Ostao je zarobljen između Puljana i Karamatića i tu do daljnjega, skupa s ostalih šezdesetpetoricom svojih kolega, iščekuje sudbinu.

Pješice 12 kilometara

Pusto gradilište kod vijadukta Puljani

- Ovo je luda kuća. Budi dužan sto kuna - dođe Fina, legne na račun i ne možeš dalje. “Konstruktor” dužan tri milijarde i dalje radi, kupuje gorivo, drži gradilišta - kaže nam Željko Kojundžić, predsjednik Mjesnog odbora Plina-Jezero, na čijemu se području nalaze nesretni radnici. I ovom mjesnom odboru “Konstruktor” duguje milijun kuna za najam stare škole i prostora oko nje u naselju Kula. Za proteklih sedam godina nisu ništa platili - kazat će Kojundžić, koji je došao na gradilište dati potporu obespravljenim radnicima.

- Sramota je ovo, pitali smo plaće, pa ne daju. Prijevoz ne plaćaju, hranu nam ne daju. Vode nemamo tri dana. Ovdje pravo na hranu imaju dva stražara, vozač, administrativno osoblje i šefovi, koji voze službene škode - kazuju nam uglas dok razdjeljuju međusobno kruh i salamu, pazeći da svima dotekne.
Ante Čogelja je iz Ploča na gradilište došao pješice. Dvanaest kilometara za sat i pol vremena.

Zla nevolja ih povezala, dijele posljednju koricu kruha

– Neka nas puste da stojimo kući i ovako nema nikakve koristi od nas, govori on.
Svi su izdaleka, od Sinja, Rame, Kaštela, većina ih je iz BIH. I do sada su jednom mjesečno išli kuća, a sada ne mogu nikako.

Osim što nemaju plaće, pitanje je uplaćuje li im se i zdravstveno osiguranje. Sreća je da nikoga još nije zabolilo, pitanje je bi li ih doktor primio na pregled, jedino ako hitna po nas dođe - dobacio je Jozo Martinović.

- Pola svita sam prošao s “Konstruktorom” i ovo nisam doživio, da nas općina hrani. Šefovi nalijevaju petkom gorivo u svoje škode. To je prestrašno. Voze službena auta, a mi gladni hodamo pješke. Radnici pješice dolaze na gradilište. Svi ovi ljudi ne mogu do svoje kuće. Problem je što smo mi radili i zaradili. Ovo smo sve mi izgradili. Sada smo u situaciji da nismo dobili svoju plaću. Ne možemo kući, nemamo hrane, plaće ne dolazi. Mi se ne možemo strpjeti ni dvi ure, a kamoli dva miseca - kaže Ivica Mušura. Ovdje ima ljudi sa po četrdeset godina staža, koji su kosti ostavili u “Konstruktoru” i njih općina hrani salamom i kruhom, pa je li to sramota - ogorčen je Mušura.

“Konstruktorovih” 65 radnika zarobljeno je u brdima u zaleđu Ploča, sve njih povezala je zla nevolja, besparica i neimaština. Dijele posljednju koricu kruha, tješe se međusobno, ali se ne nadaju da će biti bolje.
– Sreća nas je odavno napustila - dobacili su na rastanku.

Stanislav Soldo
Snimio Denis Jerković/Cropix

‘Dvije godine ne mogu kući, nemam para za puta’ Jozo Martinović je iz Rame. Nema pojma kuda će ni šta će, a njegov kolega i supatnik Ivan Zelenika iz sela Doljani kod Jablanice doma nije bio već pune dvije godine. - Nikako ne mogu kući, nemam para za puta, jedva je izustio Zelenika, a ostali su mu dobacivali da ga neće prepoznati žena ni djeca kada im napokon dođe.

Ilijine kune u Jajcu čekaju žena i desetero djece Ilija Brtan je iz Jajca, gdje ima suprugu i desetero djece, oni se nadaju da će im poslati novac za život, a ne znaju da i on gledaju na gradilištu autoceste.